Elizabeta je rođena 1271. godine kao kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja je potjecala iz sicilske kraljevske kuće. Kad je Eli­zabeti bilo 12 godina, roditelji je, radi dinastijskih interesa, udadoše za portugalskog kralja Dionizija. Premda ta udaja nije bila iz ljubavi, Elizabeta je prihvatila stvarnost života kakva je bila i u njoj činila dobro.

Rodila je dvoje djece: sina Alfonza, koji će naslijediti oca na kra­ljevskom prijestolju, i kćerku Konstanciju, koja će se udati za kastilskog kralja Ferdinanda IV. Elizabetin muž Dionizije bio joj je nevjeran te je održavao grešne veze sa svojim ljubavnicama, s kojima je imao i neko­liko nezakonite djece. Elizabeta je sve to podnosila evanđeoskom strp­ljivošću i dobrotom. Smisao svoga života pronašla je u djelima ljubavi prema potrebnima, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. U tome je išla dotle pa je s ljubavlju prihvatila i njegovu nezakonitu djecu.

Kad joj je sin Alfonz odrastao i došao u sukob s ocem, Elizabeta je smirivala dvije zavađeine i naoružane strane tako je spriječila krvo­proliće. Uza sve to, muž ju je optužio kako pristaje uz Alfonza i poslao ju je u progonstvo. Poslije je uvidio kako je pogriješio pa ju je pozvao natrag i primio s najvećim počastima. Kad je kralj teško obolio, Elizabeta ga je sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega pa se potpuno preokrenuo, raskajao i blago preminuo u Gospodinu 1325. godine.

Ostavši udovicom, Elizabeta je prodala svoj imetak a novac je po­dijelila siromasima i samostanima, obukla habit franjevačkih trećoredaca i hodočastila na grob svetoga Jakova u Compostelli. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Prije smrti opet je pošla na put kako bi smirila spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Umrla je u samostanu u Estremozu 4. srpnja 1336. Tijelo su joj prenijeli u Coimbru gdje joj je grob postao metom brojnih hodočasnika. Papa Urban VIII. svečano ju je proglasio svetom 25. svibnja 1625.

Elizabeta je ne samo uzor djelotvorne ljubavi prema siromasima već i putokaz snalaženja u nesređenim obiteljskim odnosima. Crkva joj službeno priznaje kako je „čudesno je mirila zavađene" te moli: „Njezinim zagovorom, daj i nama promicati mir kako bismo se mogli sinovima Božjim zvati". (Molitva).

Sveti Inocent, Sebastija i trideset drugih, mučenici u Sirmiju (Srijemskoj Mitrovici).

Sveti Hošea i Hagaj, starozavjetni proroci.

Sveti Laurijan, biskup u Seviilli i mučenik u Bourges-u.

Sveti Jukundijan, Namfanion i kolege, mučenici u Africi.

Sveti Teodor, biskup i mučenik u Libiji za Dioklecijanova progonstva.

Sveti Ulrih, biskup Ausburga, umro 973. godine. Otkada je papa sebi rezervirao proglašenje svetaca, on je prvi koji je svečano kanoniziran. Učinio je to papa Ivan XV. u lateoranskoj bazilici 993. godine, 20 godina nakon njegove smrti.