Izidor se, živeći u vrijeme seobe naroda, zalagao za poboljšanje crkvene discipline, nadasve za odgojno-školsku izobrazbu klera. U tu svrhu on je napisao brojna učena djela, od kojih su najpoznatija: „Etymologiae" i „Versus Isidori". Radi svojih spisa ubrajan je među naj­mudrije pisce srednjeg vijeka tako su ga nazivali „novi Salamon".

Kao metropolit u Betici, Izidor je 619. Godine predsjedao II. pokra­jinskom saboru Seville a 633. godine nacionalnom saboru u Toledu. Drugi kanon IV. sabora u Toledu posebno je važan za Crkvu Vizigota jer se tu određuje jedinstvenost liturgije za cijelo carstvo: „Unus igitur ordo orandi atque psallendi nobis per onrnem Hispaniam atque Galliam conservatur." Molitva „Adsumus" iz IV. kanona toga sabora u Toledu molila se i na svim kasnijim saborima, a molila se i na II. Vatikanskom saboru. Doku­menti IV. sabora u Toledu sabrani su pod nazivom „Codex canonum". Nekoliko stoljeća kasnije smatralo se kako ih je sveti Izidor sakupio u zbirku koja se danas naziva: „Collectio Hispana" ili „Isidoriana" ili „Isidora". Ta je zbirka uživala veliki ugled na cijelom Zapadu, a u Španjolskoj se smatrala službenim zakonikom španjolske Crkve.

Izidor je živio 80 godina posvetivši se Bogu u radu i molitvi, što je i geslo monaha na Zapadu. Kao opat bio je svojim monasima na uzor i riječju i djelom, a kao biskup 40 godina je radio na dobro povjerenih mu duša. Bio je čovjek posebno praktičan. Želeći kako bi monasi bili sklad­niji i organizirani, napisao je djelo: „egula Monachorum" (Pravilo mo­naha). Bio je zauzet za kuću Božju i za procvat Crkve, u čemu može poslužiti kao primjer crkvenim poglavarima.

Htio je umrijeti siromašno poput svoga Spasitelja Isusa Krista. Zato je prije smrti prodao sve svoje imanje i razdijelio ga siromasima i po­trebnima. Na kraju života javno se ispovjedio i zatražio odrješenje in extremis prema vizigotskom obredu te se pričestio i sa svima se izmirio poljupcem mira. Umro je 4. travnja 636. Godine. Njegov kult se brzo proširio. Inocent XIII. proglasio ga je 1722. godine crkvenim naučiteljem. U bogoslužju njegova spomendana molimo: „On je tvojoj Crkvi bio učitelj nebeskog nauka, neka joj sveudilj bude i zagovornikom."

Sveti Zoadam, pustinjak u Palestini. On se u pustinji susreo s Marijom Egipatskom (v. 2. o. mj.) malo prije njezine smrti, ispovjedio ju je, pričestio i nakon smrti sahranio.

Sveti Benedikt nazvan Niger zbog crne puti, franjevac u Palermu na Siciliji. Umro 1589. godine.

Sveti Agatopod, đakon  i Tedul, čitač, mučenici u Solinu za vrijeme cara Maksimijana.

Sveti Platon, monah u  Carigradu. Umro je 814. godine u progonstvu zbog toga što je branio štovanje svetih slika.