5. rujna - Sveta Majka Terezija iz Kalkute

Gonxha Agnes Bojaxhiu, buduća Majka Terezija, rođena je 26. kolovoza 1910. u Skoplju (današnja Makedonija), u albanskoj obitelji. Njezin otac Nikola, vrlo ugledan mjesni, poslovan čovjek, preminuo je kada je Gonxha imala osam godina, ostavivši njezinoj majci Drani, iskreno pobožnoj ženi, skrb za troje nejake djece. Protivno običajima toga vremena i podneblja, Drana je otvorila tkaonicu i trgovinu tkaninom kako bi uzdržavala obitelj. Provevši mladost živo sudjelujući u župnim aktivnostima, u rujnu 1928. Gonxha napušta dom i odlazi u samostan Loretskih sestara u Rathfarnamu (Dublin), u Irskoj, s namjerom uputiti se u misije u Bengaliji (Indija). Primljena je kao postulantica 12. listopada i dobila ime Terezija, po svojoj zaštitinici, svetoj Tereziji od Liuseuxa.

Nakon nepuna dva mjeseca provedena u Irskoj, Družba Loretskih sestara poslala je sestru Tereziju u Indiju. Stigla je u Kalkutu 6. siječnja 1929. godine.

Po svom dolasku, stupila je u novicijat u Darjeelingu. Prve zavjete položila je 25. svibnja 1931., a vječne zavjete 24. svibnja 1937. i otada se naziva Majka Terezija. Dok je živjela u Kalkuti, tijekom 30–ih i 40–ih godina, podučavala je na Bengalskoj srednjoj školi Svete Marije.

Tijekom putovanja vlakom od Kalkute do Darjeelinga, 10. rujna 1946., Majka Terezija je osjetila nadahnuće koje je ona sama nazvala ”poziv unutar poziva”, a to je bio povod osnivanja Misionarki Ljubavi, obitelji sestara, braće, otaca i suradnika. Sadržaj ovoga nadahnuća otkriva se u cilju i misiji koju će dati svojoj novoj redovničkoj zajednici: ”utažiti neizmjernu Isusovu žeđ na križu za ljubavlju i dušama” i to ”radeći na spasenju i posvećenju najsiromašnijih među siromasima”. Nova Družba Misionarki Ljubavi 7. listopada 1950. službeno je potvrđena kao redovnički institut za kalkutsku nadbiskupiju.

Tijekom 50–ih i ranih 60–ih godina Majka Terezija je proširila djelovanje Misionarki Ljubavi u Kalkuti i širom Indije. Dekretom Pohvale, 1. veljače 1965. godine, papa Pavao VI. dodjeljuje Družbi papinsko pravo. Prva misijska kuća izvan Indije bila je osnovana u Cocoroti, u Venezueli, 1965. godine. Družba se proširila u Europu (Tor Fiscale – predgrađe Rima) i Afriku (Tabora, Tanzanija) 1968. godine.

Od kasnih 60–ih, pa do 1980. godine Misionarke Ljubavi proširile su svoje djelovanje širom svijeta, a rastao je i broj članova Družbe. Majka Terezija je otvorila kuće u Australiji, na Srednjem istoku i u Sjevernoj Americi, i prvi novicijat izvan Kalkute u Londonu. Među brojnim međunarodnim priznanjima, dobila je i Nobelovu nagradu za mir 1979. godine. Do te je godine već postojalo 158 misijskih kuća Misionarki Ljubavi.

Misionarke ljubavi doprle su i do komunističkih zemalja, otvorivši 1979. godine kuću u Zagrebu, u Hrvatskoj, i 1980. u istočnom Berlinu. Tijekom 80–ih i 90–ih godina nastavile su otvarati kuće u gotovo svim komunističkim zemljama, uključujući i 15 misijskih kuća u tadašnjem Sovjetskom Savezu. Unatoč ustrajnim naporima, Majka Terezija međutim, nije uspjela otvoriti kuću u Kini.

U listopadu 1985. godine Majka Terezija je govorila na četrdesetoj obljetnici Generalne skupštine Ujedninjenih naroda. Na Badnjak iste godine otvorila je svoju prvu kuću za oboljele od side u New Yorku i nazvala ju ”Dar ljubavi”. U sljedećim godinama, bit će otvoreni drugi domovi, u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zemljama, namijenjeni skrbi za oboljele od side. U kasnim 80–im i tijekom 90–ih godina, unatoč povećanim zdravstvenim tegobama, Majka Terezija je nastavila putovati svijetom kako bi bila nazočna polaganju zavjeta sestara, otvorenju novih kuća i služenju siromašnih, pogođenih katastrofama. Nove su kuće otvorene u Južnoj Africi, Albaniji, na Kubi i ratom pogođenom Iraku. Godine 1997. Družba je brojila gotovo 4.000 sestara sa 600 osnovanih misijskih kića u 123 zemlje svijeta.

Aktivne i kontemplativne braće bilo je oko 400, svećenika 15, te 35 kandidata na različitim stupnjevima formacije.

U srpnju 1997., nakon putovanja u Rim, New York i Washington, Majka Terezija se u Kalkutu vratila u slabom zdravstvenom stanju. Preminula je u matičnoj kući 5. rujna 1997. godine u 21.30 sati. Njezino je tijelo preneseno u crkvu sv. Tome pokraj samostana Loreto (prvi samostan u koji je stigla po dolasku u Kalkutu, prije gotovo 69 godina). Stotine tisuća ljudi svih staleža i religija iz Indije i inozemstva izrazilo je svoje poštovanje. Dana 13. rujna udijeljen joj je državni sprovod, a njezino je tijelo nošeno ulicama Kalkute u procesiji, na postolju topa na kojemu su nošena tijela Mohandasa K. Gandhija i Jawaharala Nehrua. Predsjednici, premijeri, kraljice i posebni izaslanici bili su nazočni u ime zemalja cijeloga svijeta.

Kalkutski nadbiskup Henry D''Souza uputio je 23. listopada 1997. godine molbu Zboru za proglašenje svetih za razrješenje od norme koja nalaže da se tek pet godina nakon preminuća može zaopočeti biskupijsko ispitivanje života, kreposti i glasa svetosti te osobe. Službeno otvaranje procesa za Majku Tereziju održano je 26. srpnja 1999. godine u crkvi sv. Marije u Kalkuti. Time započinje razdoblje ispitivanja, intervjua sa svjedocima i ponovnoga pregledavanja dokumenata i materijala vezanih uz život i djelo Majke Terezije. Postupak je dovršen u kolovozu 2001. godine. Dokumentaciju za predočenje Zboru za proglašenje svetih čini 80 svezaka materijala, a svaki svezak ima oko 450 stranica.

Proglašenjem dekreta o njezinim herojskim krepostima, te dekreta o čudu koje se zbilo po zagovoru Majke Terezije, u Vatikanu je u nazočnosti pape Ivana Pavla II, 20. prosinca 2002. godine dovršen postupak za proglašenje blaženom službenice Božje Majke Terezije.

Sveta Stolica prepoznala je iscjeljenje tumora u abdomenu Indijke Monice Besre 2002., i proglasila ga čudom. Indijka je nosila medaljicu s likom Majke Terezije. Besra je izjavila kako je snop svjetlosti došao sa slike Najke Terezije iz Kalkute nakon čega je ozdravila od tumora. Bilo je kritičara koji su tvrdili kako je možda ozdravila od lijekova koje je uzimala, ali komisija Svete Stolice potvrdila je čudo kao autentično.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine.

Skupština grada Zagreba 19. srpnja 1990. proglasila ju je počasnom građankom grada Zagreba.

1. Majka Terezija „osoba-poruka"

Promišljajući o našem vremenu, sveti papa Ivan Pavao II. vidi današnji svi­jet „prepun suprotnosti ekonomskoga, kulturalnoga, tehnološkoga rasta koji malobrojnim sretnicima nudi velike mogućnosti ostavljajući milijune i milijune oso­ba, ne samo na rubu napretka, već u borbi s uvjetima daleko ispod minimuma koji se duguju ljudskomu dostojanstvu." Sveti Otac usmjerava našu pozornost prema novini oblicima siromaštva koji „zahvaćaju prostore i kategorije koje nisu lišene gospodarskih izvora, ali su izložene očaju besmisla, zabludi droge, napuštenosti u starijoj dobi i u bolesti, marginalizaciji ili društvenoj diskriminaciji." Ovo nas poziva na solidarnost i dijeljenje sa svakim čla­nom ljudske obitelji.

Sveti papa Ivan Pavao II., traži od kršćana neka nastave kršćansku tradiciju ljubavi „koja danas zahtijeva veću maštovitost. Vrijeme je nove maštovi­tosti ljubavi... kako bi se postalo bližnjim, solidarnim s onim tko trpi, tako što gesta pomoći neće biti doživljena kao ponižavajući prilog, već kao bratsko sudioništvo u nečijemu životu." Provođenje ovakvog oblika ljubavi bi polučilo „najveće i učin­kovito predstavljanje radosne vijesti Kraljevstva".

Majka Terezija je postala jedna od najpoznatijih kršćanskih osobnosti prošloga stoljeća zbog karitativnog rada koji je ona i njezine Misionarke ljubavi svjedočili među materijalno najsiromašnijima među siromasima.

Život Majke Terezija je vrijedan pozornosti ne samo zbog njezina služenja materijalno siromašnima nego i zbog njezine sposobnosti uvidjeti i odgovoriti na novije oblike siromaštva. Ona je shvatila kako je teže od materijalnog siromaštva onaj „duboki doživljaj kad netko nije željen, kad je neljubljen, nezbrinut... i svi strašni doživljaji nevoljnosti". Patnja koja proizlazi iz „zanemarivanja ljubavi donosi duhovno siromaštvo" koje je dublje i bolnije od materijalnog siromaštva. Tako je izjavila: „Kad pokupim osobu s ulice, gladnu, dadnem joj tanjur riže, komad kruha, ja sam zadovoljna. Ja sam otklonila glad. Ali osoba koja je odbačena, koja se doživljava neželjenom, neljubljenom, prestrašenom, osoba koja je izbačena iz društva - takvo je siromaštvo strašno bolno i tako veliko, i ja ga smatram posebno teškim".

Majka se Terezija znala približiti onima kojima je služila. U njezinoj viziji nadahnutoj vjerom ona je gledala svaku osobu kao dijete Božje, kao svoga brata, svoju sestra dostojne poštovanja i ljubavi. Svojim je sestrama pojaš­njavala: „Naši su ljudi divni ljudi.... Oni ne trebaju našu sućut i simpatiju. Oni tre­baju našu razumijevajuću ljubav i oni trebaju naše poštovanje. Mi moramo siromasima kazati kako su oni za nas netko, oni su također stvoreni istom rukom Boga koja ljubi, pozvani su ljubiti i biti ljubljeni.... Ako ga mi ljubimo, moramo se brinuti za neljubljene i za neželjene. Moramo se suočiti sa zbiljnošću naših siromaha."

Prigodom dodjeljivanja Nagrade Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje Majci Tereziji 1972. godine indijska je predsjednica vlade gospođa Indira Gandhi primijetila kako u našem društvu „što je ono više organizirano, civiliziranije nego se pretpostavlja da jest, što je ono naprednije, brojne su stvari ostavljene pokraj puta. Jedna od njih je ljubav". Majka Terezija je služila kako bi podsjetila svijet na apsolutnu središnjost ljubavi u životu pojedinca i društva.

Ljubav i sućut koje je Majka Terezija živjela u praksu i koji su postali znak za svijet nisu bili samo humanitarno služenje. Ona i njezine sestre trebale su biti „nositelji Božje ljubavi", a to je zahtijevalo život uteme­ljen na vjeri, šutnji i molitvi.

Brojnim ljudima koje je danomice susretala, Majka Terezija bi običavala da­vati čudotvornu medaljicu i malu karticu koju je ona nazivala svojom „poslovnom karticom". Na toj je kartica bila otisnuta jedna od njezinih poznatih izreka: „Plod šutnje je molitva, plod molitve je vjera, plod vjere je ljubav, plod ljubavi je služenje, plod služenja je mir. Ove će riječi služiti kao misao vodilja u predstav­ljanju života ljubavi i služenja Majke Terezije utemeljnog na životu molitve i vjere.

2. Šutnja

Šutnja je za Majku Tereziju temeljni zahtjev kršćanskog života zato što omogućuje biti pozorniji kako za Božju prisutnost i njegov glas tako i za vapaj drugih, posebno siromašnih.

„U tišini srca Bog govori", često je ponavljala Majka Terezija, posebice kad je govorila o molitvi. Jedino slušajući Boga možemo ući s njim u dijalog. Stoga je svoje sestre bodrila: „Kolike su od nas zaista čule Boga kako govori u tišini srca?... Jeste li vi čule Božji glas? Šuti li moje srce"? Majka Terezija je znala: „Kako bismo mogli moliti, mi moramo biti sposobni slušati". Zato je učila svoje sestre potrebi za šutnjom: „Vi možete izreći mnoštvo molitava, ali kako biste mogle moliti vi morate... šutjeti". Nije moguće reći za nekoga tko ne šuti kako istinski moli. „Samo kad smo ga čule u tišini srca, drage moje Sestre, samo kad smo naučile slušati Boga u tišini našega srca, samo tada možemo reći: ''''Ja molim.''''

Majka Terezija je osjetila „potrebu za šutnjom" zbog njezine potrebe i čežnje za Bogom i njegovom milošću. U dubinama svoga srca ona je susrela Boga „u tišini" i u tom je susretu Majka Terezija našla ljubav, snagu i radost, ono što joj je bilo potrebno kako bi živjela primjeran kršćanski život. Tako je pisala svojim sestrama: „On traži od nas živjeti u šutnji kako bismo ga otkrivale"....

Potrebna nam je šutnja kako bismo bile same s Bogom, razgovarale s njim, slušale ga, razmišljale o njegovim riječima u dubinama našega srca. Potrebno nam je biti same s Bogom u šutnji kako bismo se obnavljale i preobražavale. Tišina nam daje novi pogled na život. Mi se u njoj ispunjamo energijom samoga Boga koja nas osposobljava kako bismo sve činili radosno."

Šutnja nije potrebna samo za uspostavljanje zajedništva s Bogom, nego je ona također i uvjet za zajedništvo s drugima. „Šutnja se nalazi u korijenima našega zajedništva s Bogom i međusobno. Bez šutnje cijeli će naš život kao život Misionarki ljubavi klonuti." Služenje siromašnima je isto tako plod šutnje. „Četvrti zavjet (svesrdno i slobodno služenje najsiromašnijima među siromasima koji svaka Mi­sionarka ljubavi polaže) je plod šutnje". Bez šutnje nema slušanja, a bez slu­šanja drugih nije ih moguće razumjeti i ljubiti.

3. Molitva

„Svaki čovjek posjeduje čežnju za Bogom", tvrdi Majka Terezija. Ta čežnja koja se spoznaje u tišini, na poseban način dolazi do ispunjenja u molitvi. „Molitva čini srce većim sve dok ono ne postane sposobno prihvatiti samoga Boga koji se daruje."

Zato je molitva za vjernika od životne važnosti. „Ono što je krv za tijelo, to je molitva za dušu." To je Majka Terezija pojasnila svojini suradnicima-laicima: „Nama je potrebna intimna povezanost s Bogom u našem svakodnevnom ži­votu. Kako nam to uspijeva? Molitvom." Molitva nije samo obraćanje „uma i srca Bogu"; ona je također i dijalog: „Bog govori meni i ja njemu; baš tako, to je molitva". Molitva može biti tako jednostavna kao što je jednostav­no promatranje Krista. „Često duboki žarki pogled prema Kristu može biti žarka molitva. ''''Ja gledam njega i on gleda meine'''', to je najsavršenija molitva. Savšena se molitva ne sastoji u mnoštvu riječi, nego u žarkoj želji koja uzdiže dušu Isusu. Isus nas je odabrao kako bismo bili ''''duše molitve''''.... Mi moramo učvrstiti naš pogled na Isusu... On želi kako bismo bili sve više puput djece... u molitvi." Majka Terezija nadalje definira molitvu kao „jedinstvo s Kristom, ono jedinstvo koje nepodije­ljeno ljubi, Isus za mene i ja za Isusa.... Molitva je istinski život jedinstva, jedin­stva s Kristom".

Jedinstvo Majke Terezije s Kristom u molitvi na poseban se način hranilo liturgijom, iznad svega Euharistijom. Euharistija, „izvor i vrhunac kršćanskog života", zaista je bila središte života Majke Terezije. Ona nije mogla živjeti bez Eu­haristije. Ona sama je živjela ono čemu je podučavala svoje sestre: „Prožmite svoj život, svoje srce, sve svoje s Kristom u Euharistiji, bez njega ne možete učiniti ništa, s njime možete učiniti sve."

Isus je u svojoj Euharistijskoj prisutnosti konkretan i vidljiv znak ljubavi za nas danas. „Kad pogledamo križ, znamo koliko nas je ljubio. Ako pro­matramo svetohranište, znamo koliko nas on sada ljubi." Sama Majka Te­rezija je to pojasnila: „Euharistija je misterij ljubavi.... To je Kristova ljubav prema nama. On nas ljubi. Na taj se način sam razdaje bez ikakvog pridržaja: nježno, strpljivo, opraštajući." Naš odgovor na takvu ljubav je adoracija i nje­žno primanje Sina Božjega u naše srce u Svetoj pričesti. „Mi mu se trebamo klanjati jer je on Bog i čovjek. On je žrtva, on je stradalnik, on je onaj koji se predaje. On je radost, on je mir, on je put, on je ljubav, on je život. Sve je to prisutno u Euharistiji. I kad ga u Euharistiji primamo, mi primamo cijeloga Krista. Sina Boga živoga."

Za Majku Tereziju Sveta misa bila je najvažniji trenutak njezinog dana. U Euharistiji je pronalazila hranu za dušu. Govorila je: „Mi blagujemo kruh života kako bismo se učvrstile u našoj odluci biti samo njegove". Koliko je Sveta misa bila važna za Majku Tereziju, očituje se u činjenici kako je ona običavala poduzeti baš sve kako nikada ne bi propustila svagdašnju misu. Pa i kad je bila ozbiljno bolesna te je svećenik mogao staviti samo kapljicu Predragocjene Krvi na njezine usne, ona je insistirala primiti Euharistiju. „Kruh života" bio je jedan od omi­ljenijih izraza Majke Terezije za svetu pričest. Sveta pričest je bila trenutak povjer­ljivog zajedništva s Isusom. Ona ju je smatrala „najdragocjenijim vremenom da­na", i u tišini je ostala u zajedništvu s njim. Govorila je: „Svaka sveta Pričest mora me sve više i više suobličavati njemu budući da primam njegovo tijelo i nje­govu krv. To je stvarnost.... Primanje pričesti mora u meni rađati život".