Nalazite se u

BLAŽENA MARIJA OD PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

BLAŽENA MARIJA OD PROPETOG ISUSA PETKOVIĆ

U Blatu, na otoku  Korčuli, 10. prosinca 1892. godine svjetlo je dana ugledala Marija Petković  Kovač, kao osmo dijete oca Antuna i šesto dijete majke Marije rođene Marinović,  kojom se Antun oženio nakon smrti svoje prve žene koja mu je ostavila dvije  kćeri. U to je vrijeme Blato bilo imućno mjesto s oko 10.000 stanovnika koji su  pretežito uzgajali vinovu lozu i masline, čije se vino i ulje dalo dobro  unovčiti. Obitelj Petković Kovač pripadala je imućnijemu sloju, a za nju je  radilo oko 750 najamnika.


Otac je svakom od  svoje desetero djece priskrbio kuću i okućnicu. Neke su od tih kuća obitelji  donosile znatan prihod od iznajmljivanja.

  Glava i duša  obitelji bio je otac Antun, ugledan i rado viđen član blatske zajednice, poznat  po svojoj jednostavnosti, plemenitosti i ponad svega milosrdnosti, posebice  prema siromasima, kojih je i u tako dobrostojećem Blatu bilo podosta. Upravo su  ga težaci i siromasi osobito poštovali i voljeli, a Marija piše u svojim  uspomenama da su mu tu ljubav i uzvraćali.


Ona nikada nije  skrivala osjećaje što ih je gajila prema ocu, a o njemu je uvijek govorila s  najvećim poštovanjem, tvrdeći da je otac svojoj djeci bio kao neka  svetinja.Pravednost, istinitost, milosrdnost i ljubav bile su u njemu u  najvećem stupnju savršenosti. Kaže da joj je bio uzor čije je vrline motrila i  usvajala i da mu je privržena zato što je tako dobar i milosrdan prema  siromasima, tako jednostavan i istinit kao čisto zlato.

  Nakon očeve smrti  1911., jako je patila, ali se nije predala samosažaljenju nego je trijezno  nastavljala brigu o siromasima, u granicama svojih mogućnosti, onako kako je to  učila od oca.

  Marija, istina, o  majci govori s manje oduševljenja, možda stoga što upravo prema siromasima nije  pokazivala onakvo razumijevanje kao otac, ali joj nikada ne uskraćuje dužno  poštovanje i otvoreno priznaje da je majka strogo odgajala djecu u krepostima,  radu, jednostavnosti, poniznosti, samoprijegoru i molitvi. Jednom zgodom kad je  majka spriječila Mariju da pomogne dvjema sirotama koje je dovela sa sobom u  kuću, Marija se pokorava i tiho u sebi izgovara vapijuću želju da joj Bog  jednom dadne mogućnost da pomogne svima potrebnima koje susretne.


Za Mariju se s  punim pravom može reći da je bila dijete izuzetnih sposobnosti. Njezin  životopisac A. Matanić bilježi da je već prvih godina svjesnoga života  pokazivala suosjećanje i razumijevanje i prema ostaloj djeci, osobito  siromašnoj. Siromaštvo bližnjega nalazilo je velikoga odjeka u njezinu srcu i  ucjepljivalo se u njezino dobro pamćenje.

  S obzirom na  obuhvatnu i sadržajno bogatu Marijinu pisanu ostavštinu, očekivali bismo možda  u nje "put velikih škola", ali toga u nje ne nalazimo. Mariji je, kao  izuzetno bistroj i okretnoj djevojčici, protivno tadašnjim običajima, bilo  dopušteno da već s pet godina počne pohađati pučku školu, koju završava s  navršenih jedanaest godina.


Mogućnost za  dalje školovanje postojala je u Zavodu i školi za žensku mladež koji su u prvim  godinama 20. stoljeća u Blatu otvorile talijanske sestre Službenice Milosrđa.  Marija pohađa u sestara samo školu, jer je roditelji, svjesni njezine sklonosti  prema duhovnome staležu, žele držati podalje od samostana ne bi li je tako ipak  pridobili za udaju. U školi se stručno usavršavala u šivanju i domaćinskim  poslovima, što je roditeljima pričinjavalo osobito zadovoljstvo, a Marija je to  shvatila kao usputno, jer kao prvotno kaže da je od redovnica dobila odgoj u  krepostima i prve upute na putu savršenstva.


Zauzetost  u crkvenim poslovima

  Razborito  korištenje vremena, sposobnost za organiziranje poslova, te ljubav prema Crkvi  i domovini, potakli su je, uz sve obveze u očinskome domu, da preuzme i vođenje  triju vjerskih društava u Blatu.

  Uz to je godinama  posve samoinicijativno okupljala djecu siromašnih obitelji koje su radile na  zemljišnom posjedu njezina oca u Babini, sjeverozapadnoj strani otoka Korčule.  Poučavala ih je u vjeronauku i glavnim predmetima pučke škole.

  Bila je svjesna  negativnih posljedica koje bi se odrazile u životu te djece ako ne dobiju barem  temeljni odgoj i pouku u za to najprikladnijoj životnoj dobi. Marija je i tada  kao i poslije u svome životu bila uvjerena da je mjera ljubavi jedne osobe  srazmjerna njezinu odnosu prema djetetu. Držala je da smo djeci dužni dati sve  ono što im je potrebno, a posebice odgojiti ih da bi poslije i oni mogli biti  učitelji.

  Osim toga ona je  vjerovala da se preko djece najbolje mogu poučiti i roditelji, pogotovo u  zabitnim i dalekim krajevima.

Začuđuje kako je  Marija mogla sve to izdržavati, pogotovo kad se zna da je bila poprilično krhka  i često pobolijevala! Rad u tim društvima, vjersko poučavanje djece i mladeži,  briga za siromašne i slabije, bile su Mariji dobra škola za ono što ju je  očekivalo - zdušan rad za čovjeka u nevolji.


Traženje  vlastitog puta

  U svojoj 22.  godini Marija doživljava borbu dvostrukoga zvanja - kontemplativni ili  apostolski život. U sebi prepoznaje sposobnosti i nagnuća i za jedno i za  drugo, ali se ipak želi opredijeliti za ono gdje je potrebnija, gdje može više  dobra učiniti za svoga Zaručnika, kojemu se od svoje 14. godine obećala i s  njim "vjerila", kako to ona kaže.

  Bog onima koji ga  žele čuti, često progovara u znakovima vremena. Tako i Mariji u njezinoj  spremnosti poći u neodlučnosti kamo, priskače u pomoć u liku mudroga i  pobožnoga dr. Josipa Marčelića, dubrovačkoga biskupa, koji Mariji ukazuje na  potrebe vremena: siromaštvo, materijalnu i duhovnu zapuštenost i nevolje u  Blatu.

Potiče je da se  opredijeli prije svega za pomoć napuštenoj djeci i nezbrinutim udovicama  rodnoga mjesta koje je u to vrijeme bilo zahvaćeno mnogim nevoljama: propast  privrede zbog bolesti vinove loze, Prvi svjetski rat i tzv. "španjolica"  što je sve skupa odnijelo mnoge ljudske živote, a mnoge natjeralo na  iseljavanje po onoj staroj "trbuhom za kruhom".


Osnutak  Družbe

  Marija se bila  odlučila za klauzuru u kojoj će oplakivati bijedu svijeta, a mjesnom župniku  povjerava oporuku kojom svoju imovinu ostavlja za gradnju Zavoda za siromašnu i  napuštenu djecu u Blatu. Bila je duboko uvjerena da je to najviše što im može  pružiti, uz trajnu molitvu u kontemplativnom samostanu.

  Biskup Marčelić,  brižni pastir svoga stada i dobar poznavatelj Marijine duše, kad je doznao o  njezinoj odluci, moli je da iznova promisli, jer ništa ne koristi  "oplakivati bijedu svijeta", nego je potrebno zdušno se zauzeti da se  ublaže nevolje toga svijeta. Moli je da ostane u Blatu i brine se za siromašne  i nevoljne u njemu. Osjetivši duboko u sebi da će joj biskup Marčelić u tome  pomagati, savjetovati je i biti joj stvarna podrška u daljem radu, Marija  pristaje. Već je i prije živjela ono što će cijeli život ostati njezin  svojevrsni moto: Briga se za čovjeka očituje u zauzetoj ljubavi za njegove  potrebe.

  Budući da su  nakon završetka Prvoga svjetskoga rata talijanske sestre Službenice Milosrđa  napustile svoj Zavod i mjesto Blato, biskup Marčelić je zamolio Mariju da sa  svojim kolegicama koje su bile spremne slijediti put služenja siromašnoj i  ostavljenoj djeci, useli u napušteni Zavod i u njemu nastavi voditi pučku  kuhinju u kojoj je ona već i prije surađivala. Tako je na Blagovijest, 25.  ožujka 1919. godine, Marija s pet djevojaka iz Blata i Vela Luke, pod mudrim  vodstvom biskupa Marčelića, započela put koji je vodio utemeljenju nove  redovničke Družbe u Blatu, što se i ostvarilo 4. listopada 1920. godine.

Marija je bila  posve sporazumna s biskupovim nakanama, i u svemu ga je slušala, kao i glede  pisanja pravila za novu redovničku zajednicu po predlošku Maloga pravila  franjevačke zajednice, po čemu je ona, povučena u mjestance Prižbu, sastavila  Prva pravila nove Družbe. Marija je duboko u sebi osjećala da je sve što se  događa po izvanjskom vodstvu biskupa Marčelića, u najdubljem suglasju s onim  što je ona oduvijek osjećala u svojoj duši. Družba je dobila ime Družba Kćeri  Milosrđa, a za Mariju to znači da je rođena iz Božjega milosrđa da nastavi  njegovo djelo ljubavi i milosrđa. To dvostruko značenje stopilo se u jedno  predano darivanje u djelima milosrđa, ponajprije u Blatu, a potom u mnogim  mjestima gdje je trebalo blažiti nevolju.


U  služenju najpotrebnijima

  U počecima sestre  su radom svojih ruku uzdržavale do tristotinjak siromašne djece. Pomoć javne,  mjesne i državne vlasti bila je neznatna stoga su se sestre morale na različite  načine skrbiti za sredstva, pa im ni prošnja nije bila tuđa. Marija je više  puta išla u prošnju po Slavoniji i Vojvodini, a obraćala se i na ondašnje  Ministarstvo u Beogradu i dobivala pomoć za svoje sirote.

  Stanje u  ondašnjoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je izuzetno teško pa su mnoge  sirote i udo-vice kucale na samostanska vrata, a Marija ih nije mogla odbiti  nego je za svakoga pronašla bar neku pomoć. Kad je iz Rima od pape Pija XI.  dobila 15.000 dinara pomoći, odmah je dogradila sirotište u Blatu kako bi mogla  primiti što više djece.

  Zdušan rad nove  Družbe potaknuo je mnoge djevojke da se zapute u to plodno polje rada, što je  Mariji omogućilo da preuzme vodstva mnogih dječjih domova, rad u župama i  slično.

  Tako je već 1923.  godine preuzela brigu za stotinu djece u dječjem domu "Kolevka" u  Subotici. Nakon toga otvara mnoga prihvatilišta za djecu po Slavoniji,  Vojvodini, Makedoniji i Srbiji.

  Nije se vezivala  na neki određeni prostor nego je išla onamo gdje je bilo potrebno. Ako bi se  uvjeti promijenili i za njezine sestre ne bi bio više prikladan rad koji su  započeli, spremno je napuštala takvo polje rada i usmjeravala se na novo.

Velikodušno se  odazivala svakom pozivu za pomoć drugima, koja se ponajčešće očitovala kao  duhovno-obrazovni odgoj djece i mladih, potom njega bolesnika i starijih osoba.  Marija je bila i živi primjer darivanja, jer od nje nitko nije otišao a da nije  štogod dobio, ako ništa drugo onda barem njezinu riječ utjehe i ohrabrenja, jer  je bila nenadmašna u povjerenju u Boga i njegovu Providnost. Vjerovala je  najdublje da će Bog nešto već providjeti za nevolju svakoga tko se njoj  obratio.


Iskorak  u misije

  Bogatstvo srca i  duha, Marija je stavljala u službu onima na rubu društva, ponajprije siromašnoj  djeci i siročadi, jer je doživljava da su upravo oni njezina prva briga. U  njima je gledala nadu društva i Crkve. U njima se utjelovljovala njezina uvijek  veća ljubav prema Raspetome. Ta ljubav i to milosrđe prema bijednima, odvelo ju  je daleko od rodnoga Blata.

  Hrvatski  franjevac, misionar, o. Leonard Rusković, zamolio je Mariju da pošalje  dvadesetak svojih sestara u misije u Južnoj Americi.

  Marija, puna  pouzdanja u Boga, odvažuje se na taj smioni korak, rad u misijama. Prvih sedam  sestara, nošene jakim duhom Družbe i jasnom karizmom poslanja, nakon  dvomjesečne priprave zapućuju se u novo podneblje Latinske Amerike i 31. ožujka  1936. godine stižu u Argentinu i preuzimaju rad u Buenos Airesu, u privatnom  sanatoriju koji je zbrinjavao samo bogataše.

  Sestre su dobro  znale da to nije njihova karizma. Marija zatvara tu prvu filijalu i šalje  sestre u predgrađa, onima što grcaju u zapuštenosti i bijedi. U nepunih pet  godina trideset sestara napušta domovinu i posvećuje se radu s djecom u vrtićima  i školama, te radu s bolesnom djecom, slijepom i mentalno oštećenom.

  Danas na tom  plodnom polju rada u Argentini, Paragvaju, Čileu i Peruu djeluje oko 250  sestara Družbe Kćeri Milosrđa, od kojih je većina domorodačkoga podrijetla, što  je više od polovice ukupnoga broja sestara u Družbi Kćeri Milosrđa danas.

  Takvom uspjehu u  misijama znatno je pridonijela i Marija koja je od 1940. do 1952. godine bila  misionarka, po dubokoj želji srca, ali ne i po planiranim okolnostima. Ona je  bila kanila samo kao vrhovna poglavarica obaviti službeni pohod sestrama, kako  to propisuju redovnička pravila, ali su ratne okolnosti spriječile njezin  povratak u Europu.

  Punih je 12  godina ostala na tlu Južne Amerike, gdje je ostavila sto četrdeset mlađih  sestara, dvadeset novakinja, trideset kandidatica i dvadeset utemeljenih kuća  Družbe.

  "Majka je  ostala među siromašnima i potrebnima, kojima je malo tko imao želje ići. Sa  svetačkom hrabrošću povlačila je nove brazde u koje je trebalo posijati  evanđeosku poruku spasenja. Otvarala je nove jezgre Kćeri Milosrđa i razvila  dinamičnu misijsku aktivnost, vjerna svojem mladenačkom uvjerenju da nema  ljubavi prema Bogu bez aktivne ljubavi prema dušama", zabilježile su  njezine sestre.

  Svrhu rada u  misijama za Mariju je u evangelizaciji koja ne može započeti dok se ne  zadovolje čovjekove egzistencijalne potrebe, stoga, uz vjerski nauk ona  organizira pouku o higijeni, urednosti, ekonomiji, domaćinskim poslovima,  šivanju, krojenju, pletenju, bolničarstvu i strojopis.

  Pored stručne i  praktične pouke, Marija je neumorno koristila svaku prigodu kako bi i svoje  sestre i domaće poučila u vjeri.

Preuzela je i  duhovno služenje u vojnim bolnicama Campo de Mayo u Argentini i Asuncionu u  Paragvaju. U Paragvaju se posebno zauzimala za vjersku pouku, prosvjetu i  naobrazbu Indijanaca. Osobito je pomno pazila da se sve obavljala u skladu s  mjesnim, državnim i Crkvenim propisima.


U  gradu Rimu

  U Europu se  Marija vratila 1952. godine, i to u Rim. Uvidjela je da je za tad već  međunarodnu Družbe kojoj je još prethodilo pravno institucionaliziranje, a i  zbog komunizma u Jugoslaviji, uputnije imati Vrhovnu upravu u središtu  kršćanstva.

  Iako bez  potrebitih sredstava, ali s dubokom vjerom u Božju pomoć, uspjela je doskora uz  pomoć hrvatskoga franjevca, o. Karla Balića, gotovo u središtu Rima, pronaći i  kupiti kuću prikladnu za Vrhovno sjedište Družbe.

  Družba je 1956.  godine postala papinskoga prava, čime je Marija uvelike osjećala da je privela  u sigurnu luku lađicu Družbe Kćeri Milosrđa.

  Nedugo potom,  1958. godine, u 62. godini života Marija je doživjela izljev krvi u mozgu što  je prouzročilo djelomičnu uzetost. Duboko uvjerena da njezina zadaća u Družbi  više nije u vođenju, nego u žrtvi trpljenja, molitve i prikazivanja Gospodinu,  na kapitulu 1961. godine, nakon 40 godina Marija je predala svoju zahtjevnu  službu vrhovne glavarice. Za njezinu nasljednicu izabrana je s.M. Julijana  Franulović.

  Marija je i dalje  zdušno pratila događaje u Crkvi, posebice ona izazvana Drugim Vatikanskim  koncilom (1962-1965). Unatoč bolesti i trpljenju primala je brojne pohoditelje,  a sačuvala je i živu prijepisku s mnogima, među njima i visokim crkvenim  dostojanstvenicima. Posebice se zauzimala za čašćenje Boga kao Oca i njegova  milosrđa.

  Svoj je duh Bogu  Ocu predala 9. srpnja 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju Campo  Verano, a tri godine potom zemni su joj ostaci preneseni u kućnu kapelicu u  kući Vrhovne uprave, gdje su počivali sve do studenoga 1998. godine kad su na  prijedlog Postulature za njezino proglašenje blaženom i svetom, preneseni u  rodno Blato i pokopani u kripti samostanske kapelice Krista Kralja u Kući  matici.

Svojim je  sestrama Marija uvijek bila uzor kreposti vjere, ufanja i ljubavi koje je  živjela velikodušnim, postojanim i radosnim srcem, što ju je još za života dovelo  na glas svetosti.


Na  glasu svetosti

  Glas svetosti,  što ga je Marija kao utemeljiteljica Družbe i vjerna kći Oca Milosrđa stekla  još za života, nastavio je živjeti i nakon njezine smrti pa je 28. veljače  1989. godine pri Rimskom vikarijatu otvoren biskupijski postupak za njezino  proglašenje blaženom i svetom.

  Nakon provedenoga  postupka na Rimskom vikarijatu, Sveti je zbor za pravne poslove svetih, odlukom  od 8. svibnja 1998. godine, prihvatio pravnu snagu postupka za proglašenje  blaženom.

  Taj je Zbor nakon  višegodišnjega proučavanja, 5. srpnja 2002. godine donio Odluku o junačkim  krepostima Službenice Božje, 20. prosinca, iste godine, donesena je Odluka o  priznatom čudu spašavanja 20 mornara u utrobi potopljene peruanske ratne  podmornice "Pacocha" čime su ispunjeni svi uvjeti za njezino  proglašenje blaženom što se ostvarilo 6. lipnja 2003. godine u Dubrovniku, o  trećem pohodu Ivana Pavla II., Hrvatskoj.

  "… dana 26.  mjeseca kolovoza godine 1988. zbio se čudesni događaj. Predvečer, naime, toga  dana podmornicu Peruanske mornarice, u puku zvanu "Pacocha", dok se  vraćala u luku Callao grada Lime ploveći površinom morske pučine, snažno je  udario pramac Japanskog ribarskog broda.

  Taj je udarac  prouzročio veliki otvor na njezinoj krmi. Dok se podmornica strmoglavce  potapljala, ostao je otvoren glavni zaklopac uvođenja zraka, kroz koji je voda  prodirala i počela poplavljivati sobe. Dio mornara, bacivši se u vodu, ostao je  neozlijeđen, a dio ih je ostao zarobljen u podmornici. Sagledavši težinu  položaja, nadporučnik Bojnoga broda Roger Cotrina Alvarado, pošto je zazvao  Službenicu Božju, po veoma gustoj tami uspio je dohvatiti gornji ulaz, iz  kojega je prodirala voda. I kad je podmornica već dospjela u dubinu mora 12 -  20 metara, podigao je uvis i uspio zatvoriti vratašca ulaza, premda je pritisak  vode bio jednak 4 do 6 tisuća kilograma težine, a položaj zapornica, zvanih  "košara" bio nepravilan.

Drugi uspjeh toga  postupka bio je taj, što je bilo spriječeno, da ne bi bile poplavljene donje  sobe, u kojima su ostala dvadeset dvojica mornara, od kojih su dvadesetorica  sutradan dospjela na sigurno nepovrijeđeni"




Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi