Nalazite se u

Gospina procesija u očima jednog nevjernika

Gospina procesija u očima jednog nevjernika

Svijet oko nas je šarolik, začuđujući i od davnine potiče na pisanje.  No, napisana riječ ima magičnu moć, može biti umiljata, ali i opako zlonamjerna. Izrazito je teško pisati o vjerskim temama  jer vjerničke osjećaje drugoga lako je povrijediti. Svjedoci smo kako se upravo na tim temama nerijetko sukobljavamo. Nikako, i ni u kom slučaju, književni tekst ne bi smio biti ubojiti pucanj u srce nedužnog čovjeka vjernika, čija je jedina krivnja ispovijedanje vlastite vjere. Upravo se nešto takvo dogodilo na stranicama romana Kurlani, Sinjanina i književnika Mirka Božića.

Okomio se pisac, u poglavlju svog romana pod naslovom Procesija, na svog i našeg seljaka iz Zagore, na njegovo hodočašćenje Gospi Sinjskoj, na njegovu molitvu i vapaj upućen Gospi.

A to je onaj dobrijan, tu na rubu Sinjskog polja, podno naše planine. S njime smo dijelili i još uvijek dijelimo život, hranu, liječnika, suca, a nadasve vjeru. Ta narodna duša koja je radila, hranila selo i grad, koja je voljela, molila se, griješila, ratovala po želji gospodara, pa i bila u neznanju, uvijek je istrajavala i nikada se nije izgubila u ponoru života. Stoga je sablazno što je zbog svoje vjere, iz pera ovog pisca, naš seljak dobio toliko negativnih epiteta i izblaćen do srži. Ne poznajem niti jednog hrvatskog književnika koji je o ovoj temi ostavio toliko pogrdnu sliku i tako jezovitu da naprosto boli.

Kada je izdana druga verzija Božićevih Kurlana bila sam sedmogodišnjakinja. Slika procesije koju sam gledala kao dijete, i s kojom sam godinama odrastala, bitno je drugačija od one koju autor iznosi u svom djelu, a dijete upija najnevinije, najistinitije i dječje su slike bez naslaga kojekakvih ideologija.  Istina je, kako ljudi istu stvar vide različito, a viđenje književnika naspram viđenja jednog djeteta neusporedivo je. Piščeva rječitost trebala bi nadjačati nedoraslo dječje razmišljanje, ali upravo ta bahata rječitost u ovom primjeru začuđuje. Jedan od kritičara  navodi kako je pisac iz jezičnog ruksaka istresao lokalni ikavsko-štokavski idiom protkan neologizmima i smionom igrom riječima.

No, u tekstu nema igre riječima ako pod igrom podrazumijevamo zabavno i lepršavo nadmetanje svih mogućih stilskih figura, figura riječi i misli koje nam književnik nudi kako bi nas očarao ljepotom svoga umjetničkog izraza. Sva ta rječitost, sve poredbe, epiteti, gradacije i hiperbole, svi snažno dočarani doživljaji mirisa, dodira, zvuka…  izgubili su umjetničku ljepotu onoga trenutka kada su postali samo piščevo sredstvo kojim će manipulirati kako bi prikazao procesiju u najcrnijem svjetlu. Upravo su ga te riječi koje je silovito istresao iz svog jezičnog ruksaka, a koje su nezamislivo pogrdne, izdale, otkrivši  čitatelju kako je, nažalost, cijela slika procesije obavijena koprenom piščevog ideološkog stava.

Samo nekim citatima iz romana potvrdit ću izrečeno.

(„Polumračna crkva- zračna kupelj odiše mirisom pokvarenih jaja, kapajućeg voska i znojne rubenine. Šumore sablazni šapati pobožnika…, kašljucanje, uzdasi i nečiji prigušeni jauci… A oko oltara pužu djevojke i žene na golim izderanim koljenima koje u pokori i samokažnjavanju prose milost. Bale i ljube vezeni čipkani organdin… Smrde znojem i rubljem. Tu je i Perka s umotanim djetetom, srušila se na koljena…, noga joj se često močila hladnim smolavim bljuzom sline trasirajući ogavni trag kao gusjenica.")

Veoma je teško nad ovim književnim tekstom zatomiti vlastite vjerničke osjećaje i onaj sinjski vjernički ushit Gospom i pobožnošću koja se prema njoj njeguje. Gospa je Sinj, i jedno bez drugoga ne ide. Ljudi su pobožni i mole se. Pred Gospinim oltarom stajali su državnici, znanstvenici, liječnici… građani i seljaci.

Svi s molitvom na usnama, svatko na svoj način. Od davnina, zaputili bi se jedni iz Bosne preko planine, oni drugi s mora, i svi pješice. Umorni bi posjeli u crkvi i uokolo nje. S poštovanjem smo gledali umorne hodočasnike i divili smo im se. Među mnoštvom isticali su se kršni mladići i sredovječni muževi. Svojom prirodnom snagom zasjenili bi građane. Voljeli smo muškarce koji se mole.

Ali pisac kaže: 

( „U silnoj ljetnoj jari leže i hrču pred oltarskim tabernakulima i monstrancama smrdljivi i umorni putnici, bosih, prljavih nogu, koje vonjaju po truleži… Ona poče puzati na koljenima njišući se ulijevo pa udesno kao bogalj, kao teško steona krava. Žene su mučenički dahtale.")

Zazvone crkvena zvona! Slave zvona, kaže narod. Fanfare zasviraju! Pucaju mačkule! Gospina slika skida se s oltara… Čak i žamor mnoštva načas utihne. Procesija kreće, veličanstveno i polako…  izlazi izvan zidova crkve na ulice. Gospa će s narodom proći svojim gradom. Prozori kuća okićeni su cvijećem. Ispružaju se vratovi,  djecu dižu u naručje, traži se bolji pogled, sklapaju ruke…

Različito ljudi očituju vjerske osjećaje. Nekima oči zasuze, ili srce jače zalupa. S poštovanjem i pogledi nevjernika prate procesiju jer kreće pobožni hod ovog vjerskog običaja nad kojim lebdi narodni ponos.

Piščevo pero ne posustaje, umočeno u crnilo riječi nastavlja:

(„Procesija vijuga dvostrukim redovima seljaka,  koji ustopice, jedan za drugim, stupaju tranjavim procesijskim hodom uz rubove otvorenih kanala s obje strane puta… Oborene glave i zatvorenih očiju, kao slijepe, miču žuborno i mljackavo usnicama. Njihovo odsutno moljenje u toj mlitavoj vrućini, njihove bose noge i nespretni posrnuli hod ima prije psovački smisao.")     

Svaka procesija ima svoje kulturno i duhovno nasljeđe, ona je društvena pojava s određenim simbolom. Križ, kip ili slika sveca ili svetice s vremenom postaju predmetom vjerskog štovanja.

Prelijepa Gospina slika u srebrnom okviru miljenica je grada, znamen mista. Zbog njezinog povijesnog puta, posebno skrivanja i čuvanja od neprijatelja koji bi najprije udarali na svetinje jednog naroda i zbog vjerovanja u njezine čudotvorne moći, Sinjani su se neraskidivo vezali sa svojom Gospom. Ona je veselje grada! Ima li u mjestu čovjeka koji bi poželio Sinj bez Gospe?

Prateći svojim perom procesiju pisac će se bezdušno i nemilosrdno okomiti i po njezinom simbolu:

(„ A onda brodi kao na gigoljama, iza njih i nad svima, teška krnja piramida, patiniran srebrni masiv, u kojem je uzidan ornamentalni okvir sa žutosmeđom Gospinom slikom punom pocrnjelog starinskog zlatokovnog ordenja.")

Kao da nije dovoljno slika o duhovnoj nakaznosti i izobličenosti pa gradacijski nastavlja:

(„Na začelju, kao repina guste i raščupane dlačurine, kao hiljade brezovih grubih metala, grnu krdo hodočasnica i hodočasnika, zbog kojih je u stvari i upriličena ta pompozna ceremonija. U tim čoporima vlada zakon vriske, gaženja, ijukanja, psovki i bolnih vapaja.„)

Na kraju, sav piščev gnjev prema procesiji utihnuo je zajedno s krikom i umiranjem djeteta koje je nastradalo u metežu i sveopćem gaženju. Krik nedužnog djeteta velik je kao da se jada i protestira čitavo čovječanstvo, kaže Camus u svom romanu Kuga.

I zaista, ništa ne ranjava kao bespomoćni dječji krik, a u piščevom viđenju procesije on mu je dobrodošao kraj, ali cjelokupni opis Gospine procesije daleko je od istine.

Ili pak umjetničko djelo smije biti zlonamjerno?!

Pitam se može li čitatelj, za sve što je nedolično pročitao o procesiji, pronaći odgovore u piščevim smjelim izjavama:

(„Gospin ih je srednjovjekovni barjak držao u strašnom duhovnom zarobljeništvu."

 („Tek 1945. godine poslije oslobođenja, Alka je dobila svoju slobodarsko-herojsku narodnu simboliku. Osviješteni Komunističkom partijom Jugoslavije i Revolucijom, pobjednici Kurlani zauvijek se oslobodiše božanskih, providurskih, cesarskih i kraljevskih pokrovitelja.")

Nasreću, ideologije prolaze, no uvijek u narodu ostavljaju poneki bolni trag.

Vojna Krizmanić, prof.
Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi