Nije rijetkost da ljudi u svome gradu, iz ne­kog nepoznatoga razloga, više od drugih zavole jednu ulicu, prolaz ili šetnicu. A ako za to imaju opravdan razlog, onda to mjesto s vremenom dobije određenu simboliku i postaje omiljeno. Nešto slično dogodilo se i s malim vratima u našem mistu. U lijepo uređenu samostanskom dvorištu Čudotvorne Gospe Sinjske hlad čuvaju bujne krošnje visokih stabala, a kip svetog Franje Asiškog, odmah na ulazu u dvo­rište, u svojoj franjevačkoj mirnoći, svjedoči da je svetište i narod Cetin­skog kraja povjeren njegovim vjernim sljedbenicima. Malo dalje, na zelenoj površini, ističe se ljepotom i bjelinom kip Djevice, zaštitnice mjesta. Visoki zidovi samostanskih odaja oblikuju kvadratni prostor koji se znakovito otvara plavetnilu neba. Samo se cr­kveni zvonik, u svojoj skladnoj masivnosti, uzdiže iznad samostanskih zgrada. Čitavo okruženje unosi neki otajstveni mir u posjetiteljevu dušu.

Dijeli me mnogo ljeta otkad je samostansko dvorište, ili kako smo ga uvriježenom tuđicom u vrijeme mog odrastanja zvali Fratarski obor, bilo mjesto našeg čestog dječjeg oku­pljanja. Zadržavali bismo se u njemu kako bismo se igrali nakon vjeronauka (koji smo tada nazivali katekizam), a pred vjeroučiteljima morali smo zaboraviti sve naše nestašluke. Roditelji su nas učili da prema fra­njevcima gajimo ljubav i poštovanje pa su bili zadovoljni da dio vremena provodimo u Fra­tarskom oboru.

Mnogo se toga promijenilo do danas. Onaj obor više nije isti. Ovaj današnji je ure­đen, popločan i izgrađene su nove okolne zgra­de. Vrijeme nas je neumoljivo gazilo prolaznošću i oduzimalo nam, malo po malo, ljude koje smo u njemu sretali. Zauvijek su otišli naši dragi vjeroučitelji i franjevci fra Silvestar Aračić, fra Ivan Abrus, fra Vjenceslav Glibotić, a i naša je kosa posijedila. Izgubili su se naši stari ka­tekizmi, male vjeronaučne knjižice na jednostavnom žutom papiru s tekstom tipkanim pisaćim stro­jem. Hvala Bogu, u hirovitu vremenu, nismo zaboravili što nas je katekizam učio. S Božjom pomoći čuvali smo i živjeli našu vjeru. Jednog se detalja iz onog našeg starog i dragog obora posebno sjećam. To su njegova Mala vrata.

Nalazila su se nešto dalje od kampanela i bila su sastavni dio samostanskih zgrada koje su zatvarale obor. Mala vrata bila su prolaz koji je neki vrijedan graditelj oblikovao onako kako priliči crkvenom okolišu - s polukružnim svodom. To im je davalo poseban čar i ljepo­tu. Iako ih je pratio epitet mala, valjda u odno­su na glavna vrata naše crkve koja smo zvali velikim, ona nisu bila mala. Imala su skladne dimenzije i bila su posebna. Mi smo se na njih naviknuli kao na neku dragu osobnu stvar.

Uobičajeno je da ljudi u crkvi imaju svo­je mjesto, kao što ga imaju i za obiteljskim stolom, i toga se pridržavaju. Tako su jedni uvi­jek ulazili u crkvu do svog izabranog mjesta na mala, a drugi na velika vrata. Bila su ona omiljeni dječji prolaz na katekizam, a u večer­njim satima prolazili su gimnazijalci, studen­ti i intelektualci koji su k fratrima odlazili po knjigu, savjet ili na razgovor. Mala vrata bila su mnogo važnija za sve one vjernike koji su u crkvu morali ulaziti potajno zbog službe koju su obavljali. Svojim položajem zaklanjala su mnoge od znatiželjnih pogleda. S gorućom že­ljom da se pomole u svojoj crkvi, žurno bi se provukli učitelji, nastavnici, profesori i drugi državni službenici. Kad bi noć zamijenila dan, ulice se ispraznile od prolaznika a škure za­tvorile, prolazile su u strahu supruge članova Partije ili njihove majke noseći u naručju mali­šane na krštenje. Pamte naša mala vrata mlade bračne parove koji su pred Gospinim oltarom izrekli sudbonosno "da", u vrijeme kad u crkvi nikog nije bilo. Nekima je grijeh razdirao dušu i htjeli su je olakšati daleko od očiju poznatih. Činili bi to u smiraju dana.

A na dan najvećega sinjskog blagdana, na žežin i na blagdan Velike Gospe, mala su vrata bila pretijesna da propuste mnoštvo hodo­časnika koji su željeli rukom ili pogledom pomi­lovati Gospinu sliku, u cr­kvi ili fratarskom oboru, u vrijeme kad procesija nije smjela gradskim uli­cama. (U kakvom smo to vremenu živjeli?! Smije li ga pomesti zaborav?!)

Taj je crkveni pro­laz u duga četiri deset­ljeća komunističke vlasti koja je htjela opustošiti naše  duše,  osiguravao nekim vjernicima tajnost ulaska u crkvu. Zapravo, mnogima su mala vrata bila granični prolaz između dvaju posve različitih svjetova: vanjskoga, u kojem su često gubili duhovni mir i Božjeg, u koji se odlazilo po mir i ljubav. Ovim, po svemu neobičnim vratima, graditelj je dao ljepotu polukruž­noga svoda, a građani su im podarili priče, osobne i iskrene, obilježene pečatom jednog vremena. Mnoge od njih ostale su neispriča­ne kako i priliči tajni.

Malih vrata više nema... Kad se uređiva­lo samostansko dvorište nekom suvremenom graditelju su zasmetala i zauvijek su nestala u hladnom nizu samostanskih zgrada. Malo dalje novi je prolaz, jednostavan, kvadratan, beton­ski i posve nezapažen. Nije ni približno sličan onim nekadašnjim vratima Fratarskoga obora.

Kad zažalim za nečim što je nepovratno izgubljeno, svojoj moći sjećanja često za utje­hu pridružim svoju moć maštanja, pa tako i ovoga puta vidim obnovljena i u predvečerje osvijetljena Mala vrata koja su u novom vre­menu izgubila svoju negdašnju simboliku. Još uvijek su lijep ukras crkvenoga okoliša. No, mašta je moja varljiva družica!

 

Vojna Krizmanić, prof.