Nalazite se u > Nadbiskupija

Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki

Mons. dr. Ivan Devčić, nadbiskup i metropolit riječki

Nadbiskupova božićna poruka

„Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima"

Draga braćo i sestre!

1. „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim" (Lk 2,14). Ovim riječima anđeli su objavili i proslavili Isusovo rođenje u Betlehemu. Slava Bogu i mir ljudima, možemo reći da je u tim dvjema riječima jezgrovito izrečeno sve ono radi čega je Isus, jedinorođeni Sin Božji, došao na svijet i za što se i mi, kao njegovi učenici i sljedbenici, moramo zauzimati. Posebno je znakovito to povezivanje slavljenja Boga i mira među ljudima. Ta veza znači da nema pravoga mira među ljudima, ako se on gradi bez Boga, tj. ako se ne obazire na njega i njegove zapovijedi. Ali isto tako ne možemo na pravi način slaviti Boga ako se ne zauzimamo za mir. Istinski se, pak, za mir možemo zauzimati samo ako smo mirni u sebi, ako nas naša savjest ni za koji veliki grijeh ili propust ne optužuje ili prekorava. U slučaju da nam je savjest nemirna, da nam prigovara i optužuje nas, nije dovoljno tražiti oproštenje samo od onoga o kojega smo se ogriješili, nego i od Boga jer svakim grijehom i svakom  nepravdom protiv drugog čovjeka vrijeđamo i Boga. U tom smislu Isus kaže: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40). To znači, ako drugomu činimo dobro ili zlo, to činimo samom Isusu, odnosno Bogu.

2. Znamo također da mira nema bez pravde. Zato se kaže da je mir djelo pravde. To je posebno isticao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, čije su poruke, propovijedi i apeli koje je upućivao u dramatičnim vremenima između 1988. i 1994., sabrane i 1995. u izdanju Glasa Koncila objavljene u knjizi naslovljenoj „Mir je djelo pravde".

Ali pravde nema bez istine i ljubavi. Zato će sv. Pavao pozvati Efežane da „istinuju u ljubavi" (Ef 4, 15). Dakako, to ne vrijedi samo za kršćane u Efezu kojima se sv. Pavao izravno obraća, nego za sve ljude u svakom vremenu i na svakome mjestu. U tom je smislu sv. Augustin, veliki crkveni naučitelj i biskup, rođen 354. u Tagasti, umro 430. u Hiponu, isticao: „Ljubi i čini što hoćeš." Time je želio reći da onaj čije je srce ispunjeno istinskom ljubavi, neće nikome činiti zlo nego samo dobro. No posebno je značajno da je sam Isus istaknuo središnje značenje ljubavi za sve naše djelovanje i odnose. On je, naime, na pitanje nekog zakonoznanca koja je zapovijed najveća, odgovorio: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci" (Mt 22, 37-40). To znači da i pravda i mir pretpostavljaju ljubav, štoviše, „vise" o njoj, kako kaže Isus. Ta ljubav, kako je shvaća Isus, ne isključuje nikoga, čak ni otvorene neprijatelje. U tom smislu Isus daje jednu od najradikalnijih zapovijedi koja doslovno glasi: „Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima" (Mt 5, 43-45).

3. Naravno, ono što je zahtijevao od drugih, Isus je sam prvi činio. Tako na križu nije molio Boga da se osveti ili da uništi one koji su ga raspeli nego da im oprosti: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!" (Lk 24, 34). To je najveća revolucija u povijesti, revolucija ljubavi koja oprašta, koja ne uzvraća „oko za oko, zub za zub" (Mt 5, 28). Sigurno je velik napredak bio već kada je postavljeno pravilo da se onomu koji nam je zlo učinio uzvrati istom mjerom, ali nipošto više. Tako je čuveni Hamurabijev zakonik određivao: „Ako netko izbije zube sebi ravnom čovjeku, neka se izbiju i njegovi zubi." Razlika između Isusova i Hamurabijeva zakonika upravo je u tome što Hamurabijev zakon ipak traži da se istom mjerom uzvrati  zlom na zlo, dok Isus to ne samo zabranjuje nego i zahtijeva da se na zlo uzvrati većim dobrom. U skladu s time on kaže: „Pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi" (Mt 5, 39). To što Isus od nas zahtijeva, on je prvi učinio kad je, kako smo već spomenuli, na križu molio svoga nebeskog Oca ne da se osveti onima koji su ga razapeli nego da im oprosti, opravdavajući njihov postupak njihovim neznanjem. Slično je i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, posve u duhu Isusova zakona ljubavi, za vrijeme Domovinskog rata uporno upozoravao: „Ako je moj protivnik  spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako netko sruši tvoju kuću, ti njegovu čuvaj. Ako ti netko ubije oca, ti nemoj njegovog." Na taj je način on, kao pravi Isusov učenik, na mržnju i osvetu odgovarao  Kristovom ljubavlju koja ne priznaje zakon „oko za oko, zub za zub".

4. Taj bratski i humani stav prema svakom čovjeku i narodu, čak i neprijatelju, potreban je i danas, ne samo nama koji još nismo zaliječili ratne rane nego i cijelome svijetu, svemu čovječanstvu. Božić nas, tj. novorođeni Spasitelj čovjeka, na to poziva i potiče. Taj pravi smisao Božića, a to je rođenje Spasitelja Bogočovjeka Isusa Krista, anđeo je Gospodnji u božićnoj noći objavio prestrašenim pastirima ohrabrujući ih: „Ne bojte se! Evo javljam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist Gospodin!" (Lk 2, 2, 10 – 11). Spasitelj ne samo betlehemskih pastira, niti samo izraelskog naroda, nego svih ljudi, bez obzira na naciju, rasu ili spol. On dolazi svima koji ga žele prihvatiti i sve poziva da se obrate Bogu, da mu vjeruju, da im Božja slava bude na prvome mjestu jer samo tako mogu ostvariti istinski mir, slogu i solidarnost. Bog nas toliko ljubi da nam dariva svoga jedinorođenog Sina za Spasitelja i u njemu i po njemu nudi nam svoj mir. Anđeli nebeski to nam priopćuju nazivajući nas miljenicima Božjim. A Isus će, kad počne javno djelovati, reći: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje." (Iv 14, 27). Mir svijeta temelji se na ljudskim pregovorima i dogovorima, a najčešće na sili jačega, dok Kristov mir proizlazi iz obraćenja srca kojim se čovjek otvara Bogu i bližnjemu.   

5. Dragi slavitelji Božića, želim vam svima da u ovim svetim danima doživite u svojim srcima taj Božji mir koji nam dariva Isus Krist, koji je radi nas i radi našeg spasenja postao čovjekom. Neka plod toga mira bude pomirenost s Bogom i među sobom, kako bismo iz božićnih blagdana i ove godine zakoračili u novu godinu kao ljudi koje je Krist obnovio i preporodio te koji, zajedno s anđelima, kliču i pjevaju ispred božićnih jaslica: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim." I ne samo pjevaju nego i u svakodnevnom životu to prakticiraju dajući Bogu i svakom čovjeku ono što im pripada.

Neka nam za to bude nadahnuće i naša stara božićna pjesma: „U to vrijeme godišta mir se svijetu naviješta. Porođenje Djetića, od Djevice Marije. Od prečiste Djevice i nebeske Kraljice, anđeoske Cesarice, Svete Djeve Marije. Djeva Sina porodi, vragu silu svu slomi, a kršćane oslobodi, Sveta Djeva Marija. U jasle ga stavljaše, Majka mu se klanjaše i slatko ga ljubljaše, Sveta Djeva Marija. Anđeli mu služahu, novu pjesmu pjevahu, u njeg'' milost prošahu, Svetom Djevom Marijom. U ponoć Bog se rodi, Nebo, zemlju prosvijetli, ''ko u podne svjetlost bi, Svetom Djevom Marijom…" Pridružimo se toj anđeoskoj pjesmi i mi slijedeći savjet sv. Augustina koji nas potiče: „Pjevaj kako to običavaju putnici: pjevaj i putuj, pjevajući se tješi u trudu, a ne odaj se lijenosti – pjevaj i putuj." Da, pjevajmo i radujmo se, draga braćo, Spasiteljevu rođenju!

Kako bismo osjetili mir i radost što nam ih betlehemsko Dijete dariva, otkupljenje kojim nam vraća slobodu i dostojanstvo djece Božje, svjetlo koje razgoni svaku tamu na našem životnom putu, to i svako drugo dobro od srca želim svima koji će ovu poruku čitati.

X Ivan, nadbiskup

 

Poslanica biskupa Mrzljaka za Nedjelju Caritasa 2018.

Draga braćo i sestre!

Treća nedjelja došašća, tzv. Radosna nedjelja u liturgiji Crkve, posvećena je, odlukom hrvatskih biskupa, djelotvornoj ljubavi – Caritasu. Stoga danas na poseban način svoje misli i djela posvećujemo potrebitima u našim obiteljima, u našim župnim zajednicama, u Domovini, u svijetu. Materijalni darovi koje danas prikupimo bit će usmjereni obespravljenim i socijalno ugroženim pojedincima i obiteljima kojima Crkva pomaže kroz mrežu župnih, biskupijskih i nacionalnog Caritasa. Kao i svake nedjelje dat ćemo i svoj duhovni dar i prilog moleći za one koji nemaju, za sve one koji nas trebaju.

Ove nedjelje prisjetit ćemo se i jubileja povodom 25 godina djelovanja nacionalnoga, središnjeg Caritasa pod imenom Hrvatski Caritas.

U godinama Domovinskog rata Caritas je pomagao zaštititi izbjeglice i prognanike, a pri tome je zajedno s našom mladom državom skrbio za oko 800 000 ljudi, osiguravajući im hranu i smještaj, liječničku pomoć, brinući se za djecu koja su ostala bez roditelja. Tijekom poratnih godina sudjelovao je u obnovi i povratku na ruševne ostatke djedovine, osobito u Slavoniji, Posavini, Lici i Dalmatinskoj zagori. U posljednja dva desetljeća uključuje se u organizirane oblike institucionalne skrbi za beskućnike, napuštene i bolesne starije osobe, osobe s mentalnim i tjelesnim oštećenjima, pomaganje stradalima od prirodnih nepogoda, sukoba, ratova u cijelom svijetu, zagovaranje prava obespravljenih i ugroženih i ekološke teme itd.

Caritas, od župnog, u kojem su angažirani brojni vjernici laici, preko biskupijskog, s njegovim institucionalnim i drugim organiziranim načinima pomaganja, sve do nacionalnog Caritasa, ozbiljuje uvjete za radost i susret te „ …poput Isusa s učenicima, prihvaćamo u svakodnevnom druženju radosti i boli ljudi, pružajući im ‘toplinu srcu’, i s nježnošću brinemo za umorne, slabe, kako bi naše zajedničko ovozemaljsko putovanje imalo u Kristu svjetlo i smisao" (usp. Okružnica posvećenim muškarcima i ženama, Iz učiteljstva pape Franje 2014. godine).

Svjesni smo, drage sestre i braćo, da živimo u vremenima duboke i teške krize, prije svega duhovne i one moralne. Dinamika promjena kojima upravljaju interesi različitih skupina moći, od financijskih, preko industrijskih, tehnoloških itd., čovjeka i njegovu svakodnevicu zarobljavaju u vrtlog skučenosti života u kojima gubimo sposobnost osjetiti da nas Bog ljubi, da smo mu važni, da za njega nismo samo broj. Gubimo sposobnost za radost susreta s Bogom, ali i s drugim ljudima. Ne razlikujemo ono što nam je potrebno za život od onoga što je predmet naših želja, a sve to neprestano poticani površnošću i blještavilom raznoraznih trendova koje je zapravo nemoguće pratiti. Tako rastrgani u sebi, trošimo se, iscrpljujemo i postajemo ravnodušni prema Bogu, sebi, drugima. A naša srca vape za smislom, za susretom, za milosnim prihvaćanjem, za susretom s Bogom i drugim ljudima!

Da bi se obraćenje srca moglo dogoditi, zapitajmo se svi zajedno: obraćamo li mi u našem svakodnevnom životu pažnju na ljude oko sebe, u našoj zajednici? Primjećujemo li starije i siromašne u našoj sredini? Primjećujemo li obespravljene i ožalošćene? Primjećujemo li one koji pate u tišini i skrovitosti svoga srca? Ako ih primjećujemo, ako se i sami osjećamo povrijeđeno i onemogućeno da dostojanstveno živimo, radimo, odgajamo djecu, gradimo društvo solidarnosti, sljedeći je korak zapitati se: što činim po tom pitanju? Jer, naša je vjera bez djela mrtva, kako nas poučava sveti Jakov u svojoj poslanici (usp. Jak 2, 26)! Osjetljivošću na patnje i činjenjem dobra najkonkretnije živimo djelotvornu ljubav (caritas). Kršćanska zajednica, zajednica cijeloga jednog naroda, bez diakonije (služenja) postaje isprazna.

Snagom malih djela ljubavi svi mi imamo mogućnost i moć biti „mali Samarijanci", te svaki u svojoj zajednici doprinijeti izgradnji boljeg i pravednijeg svijeta i vratiti ljudsko dostojanstvo i vjeru svima koji su uslijed poteškoća pognuli glave i prepustili se žalosti.

Bog je Ljubav koja nas poziva na promjenu, na svetost. Možda nećemo činiti čuda, ali možemo učiniti mnogošto drugo – biti ponizni, skromni, imati srce za bližnje – baš kao što je to Isus činio. Ići putem svetosti, u današnjem svijetu, ne znači nešto zastarjelo, ne znači izolaciju, već znači životno opredjeljenje, predanost odnosu saveza s Bogom. Nastojati oko osobne svetosti čuva nas od licemjerja „prigodnog" ili „samo nedjeljnog kršćanina". Ustrajati na putu svetosti kroz djela konkretne ljubavi prema bližnjima u potrebi, kroz Caritas, jedan je od načina svjedočenja Ljubavi u svakodnevnim zauzetostima. Na to nas upozorava i papa Franjo u ovogodišnjoj pobudnici "Radujte se i kličite”: „Ne možemo podržavati ideal svetosti koji ignorira nepravdu u svijetu gdje neki banče, bezumno troše i žive samo za najnoviju potrošačku robu, čak i dok ih drugi promatraju izdaleka, živeći cijeli svoj život u krajnjoj bijedi. Život je pak svetosti usko povezan sa životom milosrđa, ključem neba. Prema tome, svetac je onaj koji zna biti dirnut i pokrenuti se kako bi pomagao nevoljnima i zaliječio jade. Svetac je onaj koji je, između ostaloga, u ubrzanom i agresivnom svijetu sposoban živjeti radosno i sa smislom za humor".

Draga braćo i sestre, dok radosno iščekujemo rođenje Spasitelja, nastojmo tu svetost svakodnevno živjeti konkretnim djelima ljubavi, kroz Caritas. Budimo jedni drugima oslonac i podrška, darujmo se jedni drugima jer jedino tako možemo rasti u vjeri i kao pojedinci i kao zajednica.

Neka vas Duh Božji vodi u služenju bližnjima, Crkvi i svome narodu, na slavu svemogućega Boga i dobro svih ljudi!

U Varaždinu 4. listopada 2018., na blagdan sv. Franje Asiškog

+ Josip Mrzljak, varaždinski biskup

predsjednik Hrvatskog Caritasa

Župni info kutak Sveci i blaženici Crkve u Hrvata
Korisni linkovi