SVE MOJE KRUNICE

Samo poneka sličica iz davne prozaične svakodnevice nađe trajno mjesto u pamćenju. Ne blijedi, ne gubimo je, zapravo pri poticajnom sjećanju još se i pojačava njezina dojmljivost. I sreća što nam neke davne emocije nisu usnule, već nas prate pa u njima nalazimo ono što nam u kasnijem životu nedostaje. Nešto slično dogodi mi se kad mi u sjećanje dođe moj prvi susret sa svetom krunicom. Dugačka, povećih smeđih zrnaca s velikim križem bila je krunica moje majke. Pamtim je svakodnevno u njezinim rukama. Još je jasno vidim kako prebire smeđa zrnca istim onim blagim dodirom kojeg nam je zauvijek utisnula brižnim majčinstvom. Kao jeka vraćaju mi se potiho izgovorene Zdravomarije u tišini predvečerja. A svibanjske i listopadske pobožnosti bile su joj cjelomjesečni blagdani ružarija. Danas s velike vremenske udaljenosti ja osjećam kako je moja majka prenosila na mene tu čudesnu ljepotu molitve. Poželjela sam i ja imati svoju krunicu. Majka mi ju je kupila na proslavi jednog blagdana Velike Gospe pred našom crkvom. Bila je kratka, s „meduljicom" naše Gospe Sinjske umjesto Isusova križa. Često sam se s njom igrala jer nisam znala moliti ružarij. Ljepšu, bijelu krunicu dobila sam u slavlju Prve Svete Pričesti. Jedna krunica ima u mom životu posebno značenje i sa mnom je od moje osamnaeste godine. Lijepa je, a zrnca su joj bisernog sjaja. Moja je vjerna prijateljica i u boli najnježnija tješiteljica. Hranila je moju dušu kad god sam za to osjetila potrebu, a na njezin sam križić tisuću puta utisnula poljubac. S tom su krunicom započeli moji studentski dani i uz mene je sve do ove moje zrele dobi. Gotovo svaki put kad je uzmem u ruke sjetim se njezinog darivatelja, čovjeka blagog lica mirnog pogleda i mudrih savjeta. U ljepoti bijele krunice zrcali se njegova vjera, dobrodušnost i osjećajnost. Bio je moj vjeroučitelj. Vjerovao je kako s krunicom u ruci mogu i moram naći oslonac kad odem iz roditeljskog doma. I bilo je tako u svim mojim nedoumicama nedaćama i krizama. Kasnije u životu poklonjene su mi brojne krunice, iz Rima, mirisne i različitih boja. Ali samo je jedna ostala moja stalna suputnica, ona koju mi je darovao fra Ivan Abrus. S njom sam napustila svoj rodni Sinj i uputila se u novi i neizvjestan život. A sve moje krunice zajedno, s ovom najdražom sa sjajnim zrncima od madreperle, bile bi samo suveniri ostavljeni na dnu neke ladice, da se davna slika moje majke s krunicom u ruci nije trajno urezala u moje sjećanje. Hvala mama!

Vojna Krizmanić, prof.