TRAGOVI NA LICU SVECA

„Santo subito!" „Santo subito!" klicali su vjernici na Trgu svetoga Petra u Rimu 2. travnja 2005. godine na dan smrti Ivana Pavla II. Neumoljiva bolest oslabila je tijelo. Papinsku stolicu napustio je 263. Petrov nasljednik, a vjernici čitavog svijeta sve su pratili skrušenim molitvama. Od tada su protekle godine, a moja su sjećanja na te dane još uvijek svježa.

Dvadeset i drugog dana sunčanog i toplog listopadskog jutra, na spomendan Svetog Ivana Pavla II., zastala sam pred njegovim kipom u Trsatskom svetištu. Netko dobar tog je jutra zataknuo stručak svježeg cvijeća u njegove ruke. Zaustavila sam pogled na blagom licu i položila svoju ruku na hladnu ruku kipa koja je od brojnih dodira dobila boju zlata. Mislima su mi navirali oni bolni, ali sretni i odgovorni događaji iz života ovog Pape koji su se godinama upisivali na njegovo lice. Već u djetinjstvu  kliznula je suza na licu devetogodišnjeg dječaka kojem umire majka. Težak fizički rad u kamenolomu ucrtao mu je prvu boru, a tajno studiranje na teološkom fakultetu zbog straha od nacista i gubitak oca dali su mladenačkom licu preranu ozbiljnost. Bilo je na tom licu i odraza sreće koju mu je darovao svećenički poziv i uspješno položen doktorat iz teologije. Iako je njegova životna putanja stremila k visinama do biskupa, nadbiskupa, kardinala i 1978. godine do pape, na lice ovog velikana nikada nisu bile upisane gordost i oholost. Blagost i izrazitu toplinu zadržao je sve do smrti. Strpljivo je podnio i teško ranjavanje, a s izrazitom miroljubivošću na licu ušao je u zatvorsku ćeliju i iskreno oprostio svom atentatoru. Nešto sam ipak  htjela potisnuti iz sjećanja. To je ono zadnje lice kojem je bolest odnijela snagu govora, sjaj u očima, i onu mrvicu blagog osmijeha s kraja usana.

No i pored svega, jedan je izraz uvijek ostao, a to je milo ljudsko lice koje se pamti.

Prije nekog vremena ugodno sam se iznenadila u jednoj riječkoj prodavaonici. Otac je u naručju držao trogodišnju djevojčicu. Na zidu prodavaonice bio je kalendar sa slikom pape Ivana Pavla II. Otac je djevojčicu usmjerio prema slici s pitanjem: „Tko je na slici?" Ne oklijevajući, ona će djetinjim glasom: „Papa!"

Često jedan neznatan doživljaj može ostaviti snažnu poruku, pomislila sam.

Poklonila sam se trsatskom hodočasniku i velikom Marijinom štovatelju. Odlučila sam tog dana pročitati zaboravljene događaje iz Papinog životopisa. Bilo je zanimljivo. Karol Jozef Wojtyla rođen je 18. svibnja 1920. godine. Najmlađi je Papa novijega doba s najdužim pontifikatom koji je trajao 26 godina. Prvi je Papa ne- Talijan. Zalagao se za mir među narodima, za međureligijski dijalog, jedinstvo kršćana i kulturu života. Bio je prvi Papa koji je ušao u džamiju i sinagogu. Pisac je brojnih knjiga, enciklika, apostolskih pobudnica, pisama svećenicima… Proglasio je velik broj blaženika i svetaca, pa i našeg omiljenog blaženika Alojzija Stepinca. Putovao je po cijelom svijetu, zvali su ga ''''''''''''''''Papa putnik'''''''''''''''', bio je ljubitelj prirode i planina, u mladosti se okušao u glumi, nogometu i skijanju. Pamtimo Papin blagoslov Rimu i svijetu u novogodišnje jutro te čestitku na svim jezicima. Volio je Hrvatsku i Hrvate. Posjetio je našu zemlju tri puta i ostavio nam snažne poruke vjere i ljubavi. „Papa mi Te volimo!" „Papa mi te volimo!" klicali su mladi na ispraćaju. Ovaj velikan prošlog stoljeća proglašen je svetim 27. travnja 2014. godine.

Sveti Ivane Pavle II., moli za nas !

U Rijeci 22. listopada 2019.

Vojna Krizmanić, prof.