Sveti Benedikt živio je na zemlji nešto manje od sedamdeset godina (480-547.). U Italiji je živio neposredno poslije propasti Zapadnoga rimskog carstva (476.) prije kraja Gotskog rata (535.-553.), kojim je istočnorimski car Justinijan uništio Ostrogotsku državu i priključio naše krajeve i Apeninski poluotok za kratko vrijeme Carstvu (do provale Langobarda 568.). To je vrijeme velike seobe naroda. Ni ne sluteći, Benedikt će i njegov red udariti temelje kršćanskoj Europi strpljivo odgajajući mlade narode u Kristovu duhu ljubavi, radinosti, nutarnjeg i vanjskog mira... Glavni su izvori za poznavanje Sveca njegovo monaško Pravilo i pola stoljeća kasnije pisani Dialogi pape sv. Grgura I. Velikog.

Benedikt se rodio u Nursiji (danas Norcia) u Italiji. Kao student u Rimu odlučio je na poticaj Božje milosti poći u pustinju. Nekoliko je godina živio potpuno sam u spilji blizu Subjaka: nitko nije za nj osim monaha Romana koji mu je povremeno potajice nosio kruha. Kontemplacija je bila Benediktov životni ideal. On se u tolikoj mjeri bio osamio pa je izgubio svaku povezanost s tijekom događaja. Kad ga je nakon tri godine slučajno otkrio jedan svećenik na Uskrs, on nije znao kako je toga dana bio Uskrs.

Otada Benedikt postaje bliži svijetu, koji ga posjećuje tražeći savijete, utjehe ili preporučujući se u molitve. Putene napasti junački je svladavao: jednom se čak s tom svrhom bacio u trnje. Posjetitelji poslije toga događaja, kako lijepo piše Herwegen (30), nisu na njemu uočili nikakve promjene, osim što je oko sjajnije svijetlilo i što im je još ljubaznije dolazio u susret. Monasi iz Vicovarija molili su Benedikta nek preuzme mjesto njihova opata koji je upravo umro. Ali, kako se Benedikt nije šalio s monaškim životom nego je ozbiljno htio podignuti samostansku stegu, neki su ga zbog toga pokušali čak fizički likvidirati! Svecu nije preostalo drugo nego se ponovno vratio u svoju prvotnu osamu.

To bolno iskustvo dovelo je Benedikta do logičnog zaključka: sama izvanjska pokora i strogost nisu dostatne kako bi samostan postao zajednica svetih, potrebno je unutarnje mrtvljenje i poslušnost, bez tih kreposti vanjska strogost može se izroditi u zločin. Prihvativši biti duhovnim učiteljem onima koji su ga željeli slijediti i živjeti pod njegovim vodstvom, nije htio samostanski život učiniti nekom formalnošću, vanjštinom i licemjerjem. Benedikt se daje na posao i osniva samostane u okolici Subjaka. Na čelu svakoga samostana nalazio se opat, koji je imao veliku vlast, ali koji se morao i očinski brinuti za sve samostance. Život se sastojao od pravilne izmjene molitve i rada i dosljednog ostvarivanja obraćenja, odnosno nasljedovanja Isusa Krista. U toj »školi Božje službe« odgojio je brojne svece.

Duh je međutim odveo Benedikta 529. g. na Monte Cassino, kako bi ondje izgradio novi stil zapadnog monaštva. Razorivši sa svojim učenicima, Mavrom, Plaoidom i još nekima koji su ga slijedili iz Subjaka, poganski hram u čast božanstvu Jupitru, Benedikt iskoristi građu za svoj novi samostan. Važno je uvidjeti simboliku kršćanskog monaštva: od starog čovjeka (pa i kulture) ruši se što ne valja, a ono što je dobro postaje čvrstim temeljem još boljega. Novu crkvu posvećuje svetom Martinu. Organizira zajednički (cenobitski) monaški život po pravilu što ga sam Benedikt napisa. Stožer su toga pravila i života: liturgija ili kako svetac kaže, »opus Dei« (Božje djelo), »lectio divina« (meditativno čitanje Svetog pisma) i svakodnevni rad. Dan je točno razdijeljen na glavne monaške dužnosti a onda i na apostolski rad kod okolnih seljaka, a doskora i kod monahinja, kojima je na čelu Benediktova sestra sveta Skolastika. Svetac odgaja svoje u poslušnosti, poniznosti, pouzdanju u Boga. Razumije ljudske slabosti, pa uza svu strogost pun je odgojiteljsko-očinske dobrote i samilosti, a ne manjkaju ni čudesa. Glas se o njemu širi pa ga posjećuju i velike osobe, vizigotski kralj Totila (arijevac), koji u to vrijeme ratuje s istočnorimskim (katoličkim) carem Justinijanom I. Pri kraju života osniva jedan samostan u Rimu (Sv. Pankracije u Lateranu). Umire početkom proljeća 21. ožujka 547.

Iz Svečeva životopisa i Pravila možemo rekonstruirati njegovu ćudorednu fizionomiju. To je majstorski učinio francuski benediktinac Pratrice Cousin u svojoj knjiizd Precis d'''''''' Histoire monastique (Bloud et Gay 1956, 141-142). Prema njemu, dominanta karaktera sv. Benedikta jest traženje Boga raznim putovima (kao pustinjak, organizator). Umske su "mu sposobnosti bile orijentirane prema praksi više negoli prema spekulaciji. Stoga on zna da se u zajedmičkom životu ne može provoditi onolika strogost kao u pustinjačkom. Volja mu je željezno jaka jer bez skretanja s Mjedi honestas romana, tj. »staro poštenje«: sve stvoreno, posebno čovjek-monah, mora služiiti Bogu. Ipak tu energiju volje s vremenom i životnim kušnjama ublažuje strpljivost, naučena i dobivena od raspetoga Krista, s kojim je mistički sjedinjen. Kako uz to poznaje čovjeka, sami-lostan je s ljudskim slabostima bližnjega, dobročinitelj je patnicima svake vrste. Ukratko: pius abbas opat koji voli svoje monahe kao otac. Ipak je krepost bogoštovlja, religioznosti, najznačajnija Benediktova odlika. Bog, pnije svega i u svemu Bog, kojega kroz čitav monaški život traži, ljubi, služi mu d o njeimu svjedoči, posebno preko Liturgije, toga »Božjeg djela«, koje lima apsolutnu prednost pred bilo čime drugim. Otuda i atmosfera mira. PAX će ući u geslo i grb Reda, jer ravnoteža u svemu i sa svim ljudima prvotno dolazi od službe Bogu...

Pravilo je najveće djelo sv. Benedikta. Ono je škola svetaca, jer ima oko 5.500 svetaca i blaženilka (benediktinaca i benediktinci) koji su se posvetili živeći po tom pravilu! Treba to Pravilo uzeti u ruke i čitati (na-jnovdjd prijevod dzišao je u jubilarnoj Benedifctovoj godina, Tkon-Cokovac 1980, preveo Martin Kirigin OSB) pa ćemo razumjeti ''''''''kako je taj red mogao kroz 14 stoljeća Crkvi i našem hrvatskom narodu dati: 23 pape, 200 kardinala, 5.000 (nad) biskupa, 15.000 pisaca bezbroj nekanoniziranih kršćana koji su živjeli d radila za Boga i za ljude. Ndje onda čudno što je papa Pio XII. nazvao sv. Benedikta »Ocem Evrope« (1947) a Pavao VI. ga proglasio »Zaštitnikom Evrope« (1964).