Prema predaji, Stanislav je rođen 1030. godine u mjestu Szczepanowo (č. Sčepanóvo) nedaleko Krakova. Čini se kako je teologiju najprije učio u Krakovu, tadanjoj metropoli Poljske, a kasnije u Liége-u (č. Lijež) u današnjoj Belgiji. U oba su ga studija odgajali benediktinci, iako je Stanislav bio dijecezanski svećenik. Benediktinci su bili pod ja­kim utjecajem klinijevske reforme koja je Crkvu oslobodila mnogih za­la, uz cijenu priznavalačkih pa i mučeničkih žrtava. To je doba Grgura VII., našega kralja Zvonimira... Stanislav je kao krakovski ka­nonik svojim znanjem, ponašanjem i radom uživao velik ugled u poljskoj Crkvi, pa je razumljivo što je na želju naroda, plemstva i samoga kralja Boleslava II. (1058.-1080.) postao krakovskim biskupom.

Kao revan duhovni pastir Stanislav je nastavljao misionarski rad kod onih Poljaka koji još nisu primili Krštenje. Posebno se zalagao za duhovnu obnovu svećenstva. S vremenom je sve više dolazio u sukob s kraljem, poglavito poslije Kijevske vojne (1075.-1077.). Vrhunac je sukoba bio kad je Stanislav izopćio kralja, a kralj naredio neka se Sta­nislav ubije. Umorstvo je izvršeno 1079. godine dok je Stanislav celebrirao Svetu misu. Motiv umorstva bila je kraljeva osveta. Kralj nije trpio opomeni svetoga biskupa koji je kao duhovni pastir morao prosvje­dovati protiv njegova sablažnjiva života i nepravdi koje je činio na račun podanika. Boleslav II. htio je najmljenim atentatom kazniti, recimo to jezikom današnjice, „grubo miješanje Crkve u unutarnje po­slove države".

Papa Inocent IV. svečano je proglasio svetim mučenika Stanislava 1253. godine. Stanislav je postao zaštitnikom Poljske. Tijelo mu je tijekom devet stoljeća sačuvano neraspadnuto. U samoj Polj­skoj danas ima 160 crkava sagrađenih u njegovu čast, a izvan Poljske po katoličkom svijetu (uglavnom gdje postoje poljske kolonije) čak dva­put više: u samim Sjedinjenim američkim državama, na primjer, 62!

Poruku svetog Stanislava, na čijoj je katedri kao nasljednik sjedio i sada sveti Papa Ivan Pavao II., možemo formulirati ovako: Za slobodu Crkve, a preko nje i za slobodu naroda, „isplati se" dati život.

Sveta Đema Galgani, djevica, rođena je 1879. godine u Borgu Nuovu nedaleko grada Luke (Italija). Mjesec dana nakon njezina rođenja obitelj se preselila u grad Luku. Bolest i smrt harala je njezinom obitelji. Ubrzo je izgubila majku, jednoga brata i oca, a zimi 1898./1899. godine i  sama je teško oboljela, ali je 7. ožujka 1899. zagovorom Marije Margarete Alacoque ču­desno ozdravila. Iste godine (8. lipnja) primala je stigmate (Kristove rane), što je poslije i kritički potvrđeno. Bila je obdarena posebnim mističnim da­rovima, navlastito trpljenjem  Kristovih muka. Umrla je 11. travnja 1903. Blaženom ju je proglasio papa Pio XI. 1933. godine, a svetom papa Pio XII. 1940. godine. Zbog nošenja Kristovih rana i trpljenja Kristovih muka Đemu na­zivaju „Zaručnica raspetoga kralja".

Sveti Antipa, mučenik u Pergamu za cara Domicijana. Njega sveti Ivan u Otkrivenju naziva „vjerni svjedok" (Iv 2,13).

Sveti Filip, biskup u Gortini na Kreti za vrijeme careva Marka Antonina Vera i Lucija Aurela Komoda.

Sveti Eustorgije, prezbiter u Nikomediji.

Sveti Izak, monah u Spoletu, čije kreposti spominje sveti Grgur, papa.

Sveti Barsanufije, pustinjak u Palestini tijekom vladavine cara Justinijana.