15. siječnja - Sveta Anastazija - (Stošija), mučenica

Jedna od štovaniji svetica na Istoku i na Zapadu. O njezinu se životu zna malo. Postoji legendarni opis njezina mučeništva, u kojemu sigurno ima dio istine. Podrijetlom je iz patricijske obitelji. Poslije muževljeve smrti došla je iz Sirmija (Srijemska Mitrovica) u Rim. Dioklecijan ju je s drugim kršćanima dao baciti u tamnicu i ponovno odvesti u Sirmijum. Prefekt Prob osudio ju je na smrt zajedno s drugim osuđenicima.
Od 460. godine zajamčeno je njezino štovanje u Sirmiju, a patrijarh Genodij njezine moći prenosi u Cairdgrad. U Rimu je postojao titul Anastazije, pa je ta crkva kasnije posvećena svetici. U V. stoljeću prefekt Longinijan sagradio je uz spomenutu crkvu i krstionicu. Ime svete Anastazije u to vrijeme ušlo je i u kanon mise (Prva euhajristijiska molitava) i blagdan joj se slavio na Božić. Sve do posljednje liituirgijiske reforme u svim crkvama svijeta na drugoj Božićnoj misa bila je posebna molitva njoj u čast. 810. godine sveti Donat, zadarski biskup, donio je njezine relikvije iz Carigrada i od toga vremena na današnji dan svečano se slavi u Zadru, gdje joj je posvećena katedrala.
Sveti Mauro (Mavro) i Placid, učenici svetoga Benedikta. Obojica su, po želji njihovih roditelja, kao dječaci došli svetom Benediktu u odgojnu školu. Kad su odrasli sami su se odlučili živjeti na način svetog Benedikta i tako su postali njegovi učenici. O njima govori papa Grgur Veliki u svojim „Dialogi" opisujući jedan čudesan događaj povezan s njima. Jednoga je dana Placid upao u vodu i počeo se dušiti. Benedikt je poslao Maura neka ga spasi. Mauro je odmah poslušao i, hodajući po vodi, spasio je Placida.
Kad je sveti Benedikt otišao na Monte Cassino, s njim su pošla i njih dvojica. Mauro je zamjenjivao Benedikta u upravi opatije. Kad je biskup Mansa od Benedikta tražio neka mu pošalje nekoliko redovnika i neka osnuju samostan u njegovoj biskupiji, Benedikt je poslao Maura i još drugu trojicu. Kad su oni otišli u Mans, biskup je već bio umro, a njegov nasljednik nije htio ni čuti za neki samostan. Tada se s dvora franačkoga kralja Teodeberta javio ugledan i bogat čovjek po imenu Flor te im na svom imanju sagradi samostan (opatiju), u koji je i sam ušao. Mauro je bio opat i za nekaiko godina u opatiji je bilo 140 monaha. Mauro je tu i umro 584. godine.
Placid je vjerojatno do kraja života ostao na Monte Cassino živeći u poniznosti i poslušnosti, kako ga je učio sveti Benedikt. Međutim, krajem XI. stoljeća jedan hagiograf - opisujući mučeništvo monaha koje su Saraceni pogubili u Mesini na Siciliji - spominje kako je i Placid tu podnio mučeništvo, što usvaja i Rimski martirologij kad 5. listopada govorni o tim mučenicima. O načinu smrti svetog Placida nema nikakvih povijesnih podataka.
Obojica se svetaca na današnji dan slave u benediktinskim zajednicama kao obvezan spomendam.
Sveti Pavao, pustinjak, nazvan „začetnik i učitelj pustinjaka" ili „prvi pustinjak". Prema njegovu životopisu koji je napisao sveti Jeronim, Pavao se rodio u gornjem Egiptu. Kao mladić pobjegao je u tebaidsku pustinju za vrijeme Decijeva progonstva bojeći se kako ne bi, ako bude mučen, u mukama zatajio svoju vjeru. Međutim, on je stalno ostao u pustinji nastanivši se u pećini kraj koje je bio jedan izvor vode i jedna palma. Tu je Pavao proveo 70 godina u potpunoj osami, strogoj pokori i neprestanoj molitvi. Gavran mu je svake večeri donosio komad kruha, piće je crpio s izvora, a odjeću je izrađivao od palmina lišća. Neposredno pred smrt došao mu je slavni opat i pustinjak sveti Antun i ostao s njim nekoliko tjedana. Tijekom boravka svetog Antuna gavran im je donosio po dva komada kruha. Napokon je Pavao umro 345. godine doživjevši više od 100 godina. Antun je bio zabrinut kako će pokopati Pavla jer nije imao nikakva oruđa kojim bi iskopao grob. Međutim u tom trenutku dođoše dva lava i svojim pandžama iskopaše rupu, a kad je svečevo tijelo sveti Antun u nj položio, a oni rupu zatrpaše.
Sveti Habakuk i Mihej, starozavjetni proroci u Judeji (7. i 6. stoljeće prije Krista).
Sveti Efizije, mučenik na Sardiniji za Dioklecijanova progonstva.
Sveta Sekundina, djevica i mučenica u Anagni za vrijeme Decijeva progonstva.
Sveti Maksim, biskup u Noli (3. stoljeće).
Sveti Bonit, biskup u Arverni (Galija).
Sveti Makarije, opat u Egiptu, učenik svetog Antuna opata.
Sveti Ivan Kalibita. Bio je sin bogatih roditelja iz Carigrada. Kao dječake otišao je u pustinju i nakon 6 godina vratio se (rodnoj kući živeći u jednoj kolibi, po čemu je i prozvan Kalibita (grčki: kalybe = (koliba). Živio je od milostinje koju su mu davali roditelji, a oni ga uopće nisu prepoznalii. Tek neposredno pred smrt očitovao se majci. Umro je 430. godine i po njegovoj želji pokopan je u kolibi u kojoj je i živio. Poslije su mu roditelji nad grobom podigli crkvu.