BAZILIJE je rođen 331. godine u Cezareji Kapadočkoj i pripadao je uglednoj obitelji. Njegov djed i baka junački podniješe Dioklecijanovo progonstvo i revno pomagahu Grguru Čudotvorcu u širenju kršćanstva. Bazilije je prve temelje u vjeri dobio od bake koja je usmjerila cijeli njegov život. Otac mu je bio znameniti profesor, sestra utemeljiteljica ženskoga samostanskog života. Dvojica njegove braće bili su poznati biskupi, a majka i najmlađi brat dovršili su život u samostanu.

Bazilije je završio najviše građanske škole. Bio je učenik glasovitog retora Libanija i sveučilaštarac u Ateni. Vršio je službu profesora a 370. godine postaje biskup u rodnome gradu. Umro je 1. siječnja 379. godine.

Bazilijeva služba u vijesti Crkve bijaše raznovrsna. Za nju se i spremio kako dolikuje. Odlično je poznavao filozofiju i književnost svoga vremena kao i slavno grčko razdoblje. Bio je temeljito upućen u Sveto pismo, teologiju i crkvenu Predaju.

U povijesti teologije Bazilije zauzima posebno mjesto u razmišlja­njima o božanskom Trojstvu. On je, smije se reći, nakon velikih i sve­stranih rasprava o tom otajstvu, pronašao načine govora koji zadovo­ljavaju. Konačno je obranio Isusovo božanstvo i nadasve utvrdio nauk o Duhu Svetome. Učio je kako u Bogu postoje tri Osobe u jednoj biti. Prvi je istaknuo kako se riječi osoba i bit kao pojmovi razlikuju. Bit je ono što je zajedničko, a osoba pojedinačno u zajedničkom. Polazeći otuda, našao je prikladan oblik govora o trojednome Bogu. Osobe u Bogu nazivaše očinstvom, sinovstvom i moću koja posvećuje. Bazilije sretno privodi kraju višestoljetno traganje za izrazima koji točno iskazuju trojstveno otajstvo.

Nemale su Bazilijeve zasluge i za redovnički život u Crkvi. On stoji na izvoru velikoga duhovnog gibanja iz kojeg se oblikuje maloazijsko monaštvo, poticaj za cijelo buduće  redovništvo na Istoku i na Zapadu. Bazilije je utemeljio prve samostane, napisao pravila i postavio temelje redovničkom obliku življenja.

Bazilije je uložio veliki truda oko zbliženja ondašnjega kršćanskog Istoka i Zapada. Već je on zamijetio kako se ta dva svijeta polako, ali postojano, razdvajaju i to je posebno štetno za Crkvu koja je jedna i opća. Valja, ipak, priznati kako i na tom području nije, na žalost, uspio. Ali vrijedan je spomena taj njegov pokušaj.

Bazilije je vodio brigu i o siromasima, bolesnicima i hodočasnicima. Za njih je sagradio zdanja koja su služila isključivo dobrotvornim namjerama. Valja, napokon, reći kako je ovaj svetac ostavio nekoliko teološ­kih i mističkih spisa koji su bili i još su uvijek remek-djela kršćanske književnosti.

Bazilije je kao čovjek u svojoj biti bio isposnik, saimostanac i duša koja razmatra. Disao je i radio u ozračju samozataje. Po naravi je bio vedar i uravnotežen. Iz svega se vidi kako je bio izvanredna osoba. Svetošću i umnošću vladao je u teškom razdoblju i zaslužio je što ga zovemo Velikim.

GRGUR je rođen 330. godine u blizini kapadočkog gradića Nazdan gdje je njegov otac bio biskup, a tu je i sam dugo živio i djelovao pa se zato i naziva Nazijanski. Grgur je završio najviše škole u Cezareji Kapadočkoj, Aleksandriji i Atena, i tako je stekao veliku svje­tovnu naobrazbu. U Atena se sprijateljio sa svetim Bazilijem. Njihovo je prijateljstvo trajalo cijeli život i posebno je znamenito. Grgur izravno priznaje kako je u mladosti „ponešto žrtvovao svijetu i njegovu kazalištu".

Otac ga je 362. redio za svećenika. Grgur, čezne za pustinjom i samoćom, pomaže ocu u pastoralu. Bazilije Veliki postavlja ga za biskupa u neznatnom mjestancu Sasdm. Grgur zapravo nije nikada tamo stupio nogom. Ipak je to imenovanje kasnije bilo razlogom što nije mogao postati carigradskim patrijarhom. Biskupi nisu smjeli prelaziti s jedne biskupske stolice na drugu.

Grgur poslije očeve smrti nekoliko godina upravlja nazijanskom bisku­pijom. Njegova je povijesna uloga vezana uz carigradsku Crkvu u kojoj su se biskupi često smjenjivali. Nerijetko su bili naklonjeni arijev­cima ili otvoreno podržavali krivovjerja. To je loše utjecalo na vjerski život u Carigradu. Vjera je oslabila a širila su se krivovjerja.

Grgur je carigradsku pravovjernu crkvenu općinu preuredio i oživio. Oštro je napadao i pobijao sve vjerske zablude. Od 380. godine rado propovijeda, a bio je vrstan govornik, o Duhu Svetome. Služi mu na čast što je, koliko znamo, prvi izrijekom riječju Bog po­častio Duha Svetoga, kojega se ranije nije tako nazivalo. Poznata je i glasovita Grgurova misao o povijesnom razvoju objave trojstvene dogme. Po Grguru „Stari je zavjet jasno naviještao Oca, dok je o Sinu govorio s naslućivanjem. Novi je zavjet objavilo Sina i odškrinuo vrata vjere u božanstvo Duha. Sada Duh boravi među nama i jasno se očituje".

Grgur je nastojao pronaći pogodne izričaje za vjeru u trojednoga Boga. Isticao je kako riječ Bog označuje ono što je Trojici zajedničko. Trojstvene su Osobe podjednako Bog. Svaka se zasebice smije i mora nazivati Bogom. Osobom ih čini ono što je u jednome Bogu vlastito za pojedinu hipostazu i što je razlikuje u trojstvenom zajedništvu. Po Grguru Ocu je svojstvena nerođenost, Sinu rađanje, a Duhu izlaženje ili odaslanje. Vidi se kako je riječ o izrazima koje će Crkva kasnije pri­hvatiti kao posvećene.

Grgur je kao jedna od glavnih osoba i kao predsjednik sudjelovao na znamenitom saboru u Carigradu 381. godine kad se utvrdila vjera u Duha Svetoga i napisalo Vjerovanje koje je obuhvatilo ranija Vjero­vanja i postalo redoviti način izražavanja vjere u svim kršćanskim zajednicama. Saborski oci Grgura postaviše za carigradskog patrijarha, ali su se neki tome oduprli naglašavajući kako je on biskup u Sasimu. Grgur je to shvatio kao podvalu, zavist i zakulisnu igru te je održao poznati oproštajni govor, remek-djelo govorništva, i zauvijek se povukao u samoću gdje se bavio teološkim radom, pisao pjesme i živio asketski. Umro je 390. godine. Brojni Grgurovi sudovi ostaju trajno vrijedni. Isto tako mogu potaći na daljnja plodna razmišljanja.

Sveti Makarije Aleksandrijski,  opat u Tebaidi.  Kao  zreo čovjek pošao je u pustinju kako bi se nesmetano mogao posvetiti duhovnom životu. Aleksandrijski biskup zaredio ga je za svećenika, kako bi mogao i druge pustinjake duhovno voditi. Umro je 398. godine.

Mnoštvo svetih mučenika koji u Rimu podnijeli mučeništvo zato što nisu htjeli predati svete knjige prema zahtjevu cara Dioklecijana.

Sveti Argej, Narcis i Marcelin, braća, kao vojnici podniješe mučeništvo u Tomi-u u Pontu za vrijeme cara Lici Jana.

Sveti Martinijan, biskup u Milanu.

Blaženi Izidor, biskup u Nitriji u Egiptu.