Ova svetkovina u početku se nazivala „Sveta Marija od pobjede", blagdan uveden poslije bitke kod Lepanta 7. listopada 1571. Papa, sveti Pio V. odredi neka se toga dana slavi svetkovina u Marijinu čast. Poslije drugih pobjeda nad Turcima (1683. pod Bečom i 1716. pod Varadinom), papa Klement XI. ustanovljuje svetkovinu krunice u prvu nedjelju u listopadu. Danas se ta uspomena zove Blažena Djevica Marija od Krunice i slavi se 7. listopada. Mariji se obraćamo molitvom nek nam pomogne sudjelovati u otajstvi­ma života, smrti i uskrsnuća Kristova. To su tajne koje se ostvaruju radi našega spasenja i mi molimo nek se u punini ostvari „sada i na času smrti naše" njezina majčinska pomoć. Ovaj se spomendan ne odnosi prvenstveno na moljenje krunice nego na Mariju koja se radi svoje istaknutosti u toj molitvi naziva: kraljicom svete krunice. To je molitva hvale i poklona, vapaja i ushita i čini jedan od najizvrsnijih oblika marijanske pobožnosti. Svojom jednostavnošću molitva krunice svim vje­rnicima svojom dubinom sadržaja potiče na razmatranje i ozbiljnu sabra­nost. Krunica predstavlja najopćenitiji oblik prakti­čne molitve u cijelom katoličanstvu.

Ako molitveno-meditativnim produbljenjem spasenjskog zahvata Kri­stova pristupamo krunici, Marijin lik i život odsijevaju kao prvi i originalni zahvat Kristov i uvode nas u kristološko značenje krunice. Apostolska pobudnica Marialis cultus upozorava na tu kristocentričnost Marijine krunice i potiče nas moliti krunicu u tom duhu, jer je krunica „sažetak svega Evanđelja" (MC 42). Liturgija i krunica imaju „iste do­gađaje povijesti spasenja koje je ispunio Krist" (MC 48). „Liturgijska slavlja" i pobožnost krunice ne smiju se ni suprotstavljati ni izjednačavati (MC 48; SC 13). Razlika je u tome što „liturgija uprisutnjuje pod velom znakova... najveća otajstva našega Otkupljenja", a krunica „pomaže molitelju sjećati se svih otajstava i potiče njegovu volju odatle crpiti pravila života" (MC 48).

U radosnim otajstvima (djetinjstvo), žalosnim (muka), slavnim (us­krsnuće, silazak Duha Svetoga, Marijina proslava) i otajstvom svjetla promišljamo Isu­sov život od suživota u Ocu, zemaljskog utjelovljenja sve do njegove proslave i povratka Ocu poslije brojnih događaja koji su ucijepljeni u povijest otkupljenja a dogodili su se u povijesti Isusovim čovještvom koje je k nama došlo po Mariji - ženi (Gal 4,4).

Događaj otkupljenja je stvarna činjenica i kako takav treba se izraziti i u molitvi, a ne prikazivati ga samo u nekom prenesenom značenju. Ono što molitva krunice poručuje o tajni, izražava to kao o jednoj ljudsko-božanskoj stvarnosti koja je prisutna u Isusovu liku i njegovim djelima. Ta se stvarnost ostvaruje na specifično ljudski način, time što je okružena ljudskom, majčinskom atmosferom Marijina života u koji onaj koji moli može i treba prodrijeti. Tako se Marija, ako dobro shvaćamo molitvu krunice, još više otkriva ljudima kao ona koja nas uvodi u stvarni Kristov misterij-otajstvo.

Krunica nas treba uvoditi u kontemplaciju. „Krunica je bez razmat­ranja kao tijelo bez duše... Moljenje krunice po svojoj naravi zahtijeva polagan ritam, pružanje dostatno vremena kako bi molitelj mogao bolje razmišljati o otajstvima života Gospodinova, gledanima kroz srce One koja je bila Gospodinu najbliža, kako bi se na taj način mogla iz nje crpsti neslućena bogatstva" (MC 47).

Obnovom liturgijskog kalendara nastale su izmjene u misnim tekstovima. Zamijenjena je zborna molitva molitvom iz Anđeo Gospodnji u kojoj se spominju svi misteriji Kristova života: radost, žalost i prosla­vljenje. Darovna je molitva obnovljena, a popričesna je potpuno nova. Misna se čitanja mogu odabrati po volji iz Zajedničkih čitanja Blažene Djevice Marije, a preporuča se izvještaj o Navještenju (Lk 1,26-38). U tekstovima Časoslova na Jutarnjoj i Večernjoj sačuvale su se antifone koje nam prizivaju radosna, žalosna, slavna i otajstvo svjetla, otajstva Kristova života. „Njezin najznačajniji sastavni dio litanijsko ponavljanje Zdravo marija, postaje također neprekidno hvaljenje Krista" (MC 46).

Popričesna nam molitva najbolje sažima ovu Marijinu uspomenu i moli da i mi postanemo sudionici muke i slave: „Gospodine, Bože naš! U ovom otajstvu navješćujemo smrt i uskrsnuće tvoga Sina: nama, koji postadosmo sudionici njegovih muke, daj da zavrijedimo biti dionici i njegove utjehe i slave."

Sveti Marko, paipa i ispovjedtn/iik, umro 336. godina i pokopan u Rimu, Via Ardeatina.

Sveti August opat. Živio je u 6. stoljeću u Francuskoj. Paraliziranih ruku i nogju, ali   veoma bogat duhom bio je   idejnu   vođa  monaškog poikreta   svoga kraja. Bio je opat dviju opatija, a umro je 560. godine na glasu svetosti.

Sveta Justina, djevica i mučenica. Krstio j.u je sv. Prosdoaim, učenik sv. Petra   apostola i brijsiktup  Padove.  Mučeničkom palmom  ovjenčana  je za vri­jeme carskog namjesnika Maksima.

Sveta Julija, djevica i mučenica. U „Martirologiju Rimskom" zapisana na današnji dan, a prema nekim drugim, martkologijima podnijela je mučeništvo zajedno sa svergijom Sergijom i Batom za vrijeme prefekta Marcijana.

Sveta Taida, redovnica iz 3. stoljeća u Egiptu. Na poticaj jedinoga svetog pus­tinjaka obratila se i od prostitutke postala velika pokornica i redovnica.