Čemu onda svetima naša slava, čemu naše proslave, zbog čega i ovaj naš blagdan? Čemu zemaljske počasti onima koje prema istinitom obećanju Sina časti nebeski Otac? Čemu im naše slavljene? Svecima naše časti nisu potrebne niti im nešto pridonosi naša pobožnost. To što častimo uspomenu na njih, nama je od koristi, a ne njima. Priznajem da ja u sebi osjećam po tom sjećanju silnu raspaljeno čeznuće. Prva želja koju u nama sjećanje na svece rađa ili još pospješuje jest da bismo uživali u njihovu veoma poželjnom društvu i zavrijedili postati sugrađani i sudrugovi blaženih duhova, umiješati se u zbor patrijarha, red proroka, vijeće apostola, brojne čete mučenika, društvo ispovjedalaca, korove djevica i napokon okupiti se i su veseliti u zajedništvu svih svetih. Očekuje nas ona prvotna Crkva, i to zanemarujemo; žele nas sveti, a mi malo do toga držimo; čekaju nas pravednici, a mi ne hajemo. Braćo, jednom ustanimo; uskrsnimo s Kristom, tražimo ono što je gore, čeznimo za onim gore. Želimo one koji nas žele, požurimo se onima koji nas čekaju, željama duha zateknimo one koji nas iščekuju. Trebamo čeznuti ne samo za društvom već i za srećom svetih da bismo naj žarčim nastojanjem težili za slavom onih čiju želimo prisutnost. Ta težnja nije štetna niti je nastojanje oko one slave imalo opasno. Druga, dakle, želja koja u nama plamti zbog sjećanja na svece jest da se i nama kao i njima ukaže Krist, naš život, i da se i mi s njime ukažemo u slavi. Za sad nam se predočuje naša Glava ne kakva jest već kakva je postala za nas; ne okrunjena slavom već okružena trnjem naših grijeha. Sramotno je pod trnovitom glavom biti nježan ud. Sve je njezino crvenilo ne crvenilo časti već crvenilo podrugivanja. Kad Krist dođe, ni njegova smrt neće više biti navješćivana da bismo znali kako smo i sami umrli i da je s njim sakriven naš život. Ukazat će se slavna glava i s njim će sjati proslavljeni udovi kad preoblikuje tijelo naše poniženosti, upriličeno slavi glave, a to je on. Žudimo, dakle, potpunom i sigurnom čežnjom za tom slavom. Ali da bi nam bilo dopušteno da se njoj nadamo i čeznemo za takvim blaženstvom, nadasve su poželjni zagovori svetaca. Ono što ne postiže naša sposobnost, daje nam se njihovim posredovanjem.

Bog nas poziva da sudjelujemo u njegovu životu, da prihvatimo do kraja u srce navještaj da je Bog ljubav i da s njim imamo osobni odnos u molitvi. Sv. Ivan Zlatousti piše: "Onaj koji ne moli i nije željan svakidašnjeg razgovora s Bogom nema u sebi pravog, vječnog života. Duša bez molitve je kao riba bez vode. Kao što voda uzdržava život ribi, tako molitva podržava život duši."Bez molitve nema s Neba milosti, bez milosti nema prave kreposti, bez kreposti nema svetosti, a bez svetosti nema sretne vječnosti" To nam svjedoči iskustvo tolikih svetica i svetaca koji su se Bogu potpuno predali u ljubavi i dopustili da ih u životu vode Isus i njegova sveta Majka. Dopustimo i mi da nas u molitvi sv. Krunice za ruku vodi Djevica Marija dok razmatramo Kristovo lice – radosno, svijetlo, bolno i slavno lice. Ukazujući se u Lurdu i Fatimi – da spomenemo samo dva mjesta – Majka Kristova ukazala je na važnost i potrebu moljenja Krunice, i sama je držeći u ruci.

Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa svjedoči: "Kako je velika moć molitve! Ona je poput kraljice koja u svakom trenutku ima slobodan pristup kralju i može dobiti sve što traži."