Promocija romana
Roman je životna priča o Marku Turku, prapradjedu vlč. Vjekoslava Kovača, župnika na Kantridi. Dobrodošli svi na promociju knjige u srcu Gorskog Kotara!
Gorski kotar me očarao svojom zelenom snagom, divljom ćudi njegovih zvijeri koje žive nadomak malim mjestima i prijateljskim mentalitetom goranskih ljudi
Zapravo ne znam, a nisam mogao niti doznati kakav je čovjek uistinu bio Marko Turk, glavni lik moje knjige ‘Srce mog medvjeda‘. Živio je od 1860. do 1940. godine i malo je tog, gotovo ništa, o njemu ostalo zapisano. Bio je siromašan seljak koji je živio u brvnari na Risnjaku kao šumski pustinjak. Zato sam mu morao dati osobnost kakvu mislim da bi mogao imati takav čovjek. Za to sam se koristio svojim, ali i iskustvima drugih ljudi koje znam. Nekima od njih je život s prirodom i u prirodi ideal kojem streme i danas, možda i jače nego prije 100 godina - ali svaka se odluka plaća. Što se time dobije, što se gubi, to su stvari koje propitujem u knjizi. I koliko toga u životu možemo kontrolirati, čak i kad smo napravili drastične korake da bismo živjeli po svome. To je bila ironija i Markova života, ali i pitanje za mnoge od nas danas - kaže Milan Majerović Stilinović koji će svoj roman ‘Srce mog medvjeda‘, u izdanju Libricona, promovirati u utorak 20. lipnja i u Gradskoj knjižnici u Delnicama, Radićeva 3.
- Knjiga je nastajala više od tri godine, od trenutka kad sam u NP Risnjak naišao na info ploču koja je ukratko objašnjavala ime lokacije Markov brlog. Taj kratki tekst me je nekoliko mjeseci kopkao, dok se početna ideja nije pretvorila u odluku da napišem roman o neobičnom čovjeku iz prošlosti koji je u živeći u šumi navodno pripitomio medvjeda. Slijedilo je dvije godine istraživanja, pripreme, čitanja i hodanja a zatim godinu dana pisanja samog romana. Najtežih godinu dana u smislu kreativnog izazova - govori novinar koji je radio u brojnim televizijskim, radijskim i internetskim medijima, a od 2013. radi kao glasnogovornik Hrvatskog društva skladatelja (HDS) i njegove stručne službe ZAMP. Prije dvije godine objavio je svoj prvijenac - ‘Što sam naučio na planini‘, zbirku 50 kratkih priča u hodu nadahnutih boravcima u prirodi, susretima s ljudima, živim bićima i prirodnim fenomenima na koje nailazi tijekom svoj najdražeg hobija planinarenja. Čime ga je očarao Gorski kotar u kojem je smještena radnja njegovog novog romana?
- Svojom zelenom snagom, divljom ćudi njegovih zvijeri koje žive nadomak malim mjestima i prijateljski mentalitet goranskih ljudi. To je krasan kraj u kojemu se teško živi, ali tamošnji ljudi na to su navikli. Možda im priroda, premda je tamo ona često i okrutna, svojom ljepotom nadoknađuje stvari koje imamo mi u većim centrima - poručuje Milan Majerović Stilinović.
Ideja o pisanju romana kuhala se oprezno i na laganoj vatri nekoliko mjeseci nakon što sam u NP Risnjak vidio info-ploču s nekoliko rečenica objašnjenja naziva lokacije "Markov brlog". Ona se nalazi na jednoj od staza kojom se od Crnog Luga penje na najviši vrh Gorskog kotara. Nekoliko šturih rečenica bile su okidač da se zapitam: "Kakav je čovjek bio "šumski pustinjak" Marko koji je tu u šumi krajem 19. stoljeća podigao drvenu kućicu, u njoj živio, i zašto je to napravio? Što je tražio, što je našao, kako mu je izgledao život?" Sve nas od djetinjstva barem malo privlače romantične priče o pojedincima koji poput Grizzlyja Adamsa iz davne američke serije odlaze živjeti u divljinu. Ali stvarni život Marka Turka, koliko god bio neobičan, imao je još i potpuno neočekivan kraj, daleko od planina. Opreka između tih dviju krajnosti bila mi je glavni okidač za pisanje.
Obuzela me je ideja istraživanja nečeg što je svima pred očima, ali pored tog samo usput prolaze. U starim putopisima koje sam čitao (Hirc, Nepomuk Jemeršić, članci u prvim brojevima Hrvatskog planinara) ponekad se samo uzgredno spominje lokacija Markov brlog, ali sam Marko - nikad. On nije bio slavni Ilirac ni vlastelin po kojem bi se u to doba nazvao neki važan vrh ili predio. Bio je običan, čak jako siromašan seljak iz malog mjesta Hrib pored Gerova. Vjerojatno su ga za života smatrali i čudakom. Svejedno se danas po njemu još uvijek nešto zove, makar od njegove brvnare odavno nema ni traga, niti je taj maleni dio Risnjaka po nečemu poseban, više ili manje lijep od drugih. Ali u anonimnosti i zaboravu ima nečeg zanimljivog. Svaki čovjek ima svoju veliku životnu priču, samo je treba prepoznati. On ili netko drugi. Otkriti ili pokušati zamisliti - u ovom slučaju život naoko nevažnog čovjeka, ono veliko i važno u njemu - to mi je bio izazov. Romanom sam htio istaknuti i veliku ljepotu Gorskog kotara koji je još jedna od inspiracija knjige. Ako sam pisanjem uz to Marku Turku podigao spomenik, 80 godina nakon smrti, drago mi je, iako ga nisam poznavao. Zaslužio je to, kao i svi Gorani i druge žrtve čije kosti danas leže samo pod rednim brojem u spomen-kosturnici u talijanskom gradiću Gonars. Tamo je u Drugom svjetskom ratu bio koncentracijski logor za Hrvate, Slovence, Židove i antifašiste.
Naravno, nemam pojma kakav je u stvarnom životu bio glavni lik moje knjige. O njemu sam pronašao svega nekoliko rečenica, a od njegova prapraunuka, velečasnog Vjekoslava Kovača iz Gerova, doznao još ponešto uz informacije o datumima smrti i rođenja njegovih potomaka. Sve ostalo, uključujući Markovu osobnost, trebalo je zamisliti ili izmisliti. Ali to je, konačno sam nakon dugo godina novinarstva osjetio i to čudo - piščeva sloboda. Vodio sam se time da za početak ni Marku ni njegovim potomcima ne želim napraviti štetu. Onda sam puštao mašti na volju, razumu na prosudbu i vlastitom osjećaju na propitivanje o tome kakav je mogao biti čovjek koji dobar dio godine živi u šumi, dok ostatak vremena provodi u malom nedostupnom selu s brojnom obitelji.
Najlakši dio rada na knjizi bilo je hodanje i istraživanje Gorskog kotara. Tamo mi je uvijek lijepo pa sam u više navrata posljednjih nekoliko godina uživao hodajući svim stazama za koje pretpostavljam da ih je za života koristio i Marko. Puno ih je bilo, ne znam u kilometrima, prestao sam to brojati ali - nikad dosta. Da bih što bolje predočio sebi kako je mogao izgledati njegov usamljenički život, prošlog sam ljeta tjedan dana bio sam u kućici na stablu u Kuparima, podno Markova rodnog sela Hrib, blizu izvora Kupe. Pretprošlog ljeta pak nekoliko sam dana proveo u staroj drvenoj kući Markova prapraunuka, vlč. Vjekoslava Kovača u Gerovu. Nas smo se dvojica osobno upoznali tek na stazi za Risnjak i na njega se isti dan zajedno i popeli. Priče, savjeti i pomoć lokalnih ljudi koje sam u čabarskom kraju upoznao posljednjih godina bili su presudno važni za uvjerljivost teksta. Mnogo je toga ušlo u knjigu i nadam se da će čitatelji to osjetiti.
